Nije bilo za očekivati da će Niko Kovač napraviti neko veliko iznenađenje svojim prvim popisom igrača na koje računa u utakmicama doigravanja za SP s Islandom. Realno, Hrvatska ipak ima ograničeni izbor kvalitetnih igrača i važnije od same selekcije bit će kako pripremiti, posložiti i motivirati momčad.

No jedno ime ipak iskače. Ne radi se o Leonu Benku, koji je po kvaliteti i konstantnosti forme i ranije zaslužio poziv, nego o njegovom suigraču Mati Malešu. 24-godišnji Rijekin veznjak također je u dobroj formi, ali malo tko je mogao predvidjeti da će se naći na izbornikovom popisu. Iznenađenje je tim veće ako uzmete u obzir da je Maleš jedini 'klasični' defenzivni vezni (dakle, specijalist za obrambene zadatke) na njemu: Ognjen Vukojević nema pravo nastupa na Islandu zbog prikupljenih žutih kartona, a nisu pozvani ni Arijan Ademi ni mladi Josip Radošević, koji je odlično igrao u Kovačevoj U-21 selekciji.

To svakako povlači za sobom određena pitanja, a možda i daje naslutiti kako bi izbornik mogao postaviti igru u prvoj utakmici. Kao netko tko je u zrelom razdoblju svoje igračke karijere briljirao baš na tom mjestu, Niko Kovač zna cijeniti igrače koji obavljaju 'prljavi posao' u sredini terena, kao što je i svjestan da Hrvatska nema neku veliku klasu za tu poziciju. No zar će onda debitant Maleš – dobar, ali neiskusan i gotovo jednodimenzionalan – biti gurnut u vatru u ovako važnoj utakmici? Teško.

Među najčešćim taktičkim zamjerkama bivšem izborniku Štimcu bili su izbjegavanje pravog veznog 'holdera' i ustrajanje na dvojici klasičnih napadača. No te su dvije stvari, naravno, povezane: ako imate igrača više u napadu, onda imate jednog manje u sredini. Budući da većina momčadi danas igra s 'trokutom' u sredini veznog reda, dvojica središnjih veznih su potisnuti te ili ne mogu dovoljno sudjelovati u kreaciji ili jedan od njih ostaje izložen na milost i nemilost suparničkih napada i protunapada. Hrvatskoj se događalo i jedno i drugo.

Ne radi se o tome da je 4-4-2 stvar prošlosti – ta formacija u posljednje vrijeme čak proživljava i mini-renesansu u nekim momčadima, a tako otprilike igra i Island – ali da biste igrali u tom rasporedu, morate imati izuzetno dinamične napadače te brza i tehnički sposobna krila, inače momčad jako teško dolazi do prilike za gol, a napad biva odsječen od sredine.

Štimac se posve pogubio pokušavajući riješiti taj problem: ideja je bila da bočni veznjaci (najčešće Rakitić i Perišić) ulaze u sredinu i pokušavaju premostiti manjak koji ondje nastaje. No to nije najbolje funkcioniralo jer bi onda upražnjavali prostor na krilima, a Modrić bi ostajao preduboko, uvijek pritisnut barem dvojicom suparnika, pogotovo kad je u nedostatku Vukojevića bio bez zaštite defenzivno orijentiranog suigrača na kojeg se može osloniti.

Bivši izbornik je napokon priznao ono što su svi govorili – da u takvom rasporedu Hrvatska ne stvara dovoljno šansi i gubi kontrolu lopte. U Srbiji je to pokušao 'riješiti' igrom s trojicom napadača (jednim u špici, jednim u sredini, jednim na krilu), a protiv Belgije tragičnim eksperimentom s trojicom (a zapravo petoricom) u visoko postavljenoj, 'ravnoj' i sporoj obrani. Samo četiri dana kasnije, opet se za Škotsku vratio na 4-4-2, što stvarno i previše govori o njegovoj dosljednosti i doista svi moramo biti sretni što je taj 'show' završio...

Po svemu što smo od Nike Kovača čuli, ali i onome što smo vidjeli od mlade reprezentacije pod njegovim vodstvom, novi izbornik taktiku promišlja na nadasve staloženiji način. Što na temelju toga možemo zaključiti o tome kako bi mogao postaviti taktiku protiv Islanda?

Obrana je takva kakva jest i tu nema nikakvih posebnih mudrosti. Izbornik će tu postaviti neku četvoricu tipova za koje zaključi da su u tom trenutku najbolje rješenje, a sada se čini da bi to trebali biti Srna, Ćorluka, Lovren i Strinić.

Logično je zaključiti da pravi potencijal hrvatske reprezentacije leži u kreativnim središnjim veznjacima. Dvojica od njih, Modrić i Rakitić, među najboljim su igračima na toj poziciji u španjolskoj La Ligi, iako su im uloge na terenu bitno različite. Obojica bi morali zaigrati u sredini i za Hrvatsku – prethodno seljakanje Rakitića od nemila do nedraga po pozicijama ni njemu ni momčadi nije donijelo nikakvu korist.

Premda i jedan i drugi mogu igrati u oba smjera, željeni učinak bilo bi znatno teže postići ako im ne bi bio pridružen još jedan igrač s jakim defenzivnim svojstvima – pogotovo protiv Islanda koji igra 4-4-2 i protiv kojeg je moguće ostvariti nadmoć u sredini i u posjedu lopte. Niko Kovač je, uostalom, s U-21 selekcijom slijedio nogometnu evoluciju i svaki put igrao s trokutom u sredini. Pitanje je, međutim, tko bi mogao biti taj 'treći čovjek'?

Dojam je da je u ovom trenutku najbliži tome Milan Badelj. U posljednje vrijeme igra odlično za HSV na poziciji defenzivnog/središnjeg veznog, a prošli je vikend protiv Freiburga po mnogima bio i igrač utakmice. Istina, nije klasični 'holder', ali postao je sve bolji u defenzivnim zadacima, posebno u 'čitanju' igre i oduzimanju lopte – upravo u onome u čemu je izbornik Kovač bio najbolji i što sigurno primjećuje. Znao je biti i izvrstan (Wales u Osijeku) i grozan (Wales u Swanseaju) na toj poziciji za reprezentaciju, ali u oba je slučaja igrao u formaciji 4-4-2 i nije imao dvojicu suigrača uz sebe.

S trojcem Badelj-Rakitić-Modrić u sredini dobili bismo vrlo kreativni trokut veznjaka koji može oduzeti, zadržati i dati loptu te se naizmjence kretati do ruba svog ili suparničkog šesnaesterca. Sa 'srcem' momčadi u igračima takvih karakteristika vrlo je vjerojatno naša najbolja šansa da nadvladamo bilo kojeg suparnika – ali samo pod uvjetom da se i lopta i oni kreću brzo, što je nešto na čemu Kovač ionako insistira.

No to definitivno znači i napuštanje igre s dvojicom 'out and out' napadača, jer Kovač neće ponoviti Štimčevu zabludu i krenuti s trojicom stopera, pa da bismo umjesto krila imali ofenzivne 'wingbackove'. To znači sustav 4-2-3-1 ili 4-1-4-1, koje je Kovač koristio i u radu s U-21 reprezentacijom. Uska formacija 4-3-2-1 ('Božićno drvce') također je moguća, ali bi bila vrlo riskantna protiv momčadi s jakim i brzim krilima, kao što je Island.

Kad na raspolaganju imate Mandžukića, koji je među najboljima na svijetu u igri glavom i u presingu, onda je iluzorno razglabati o tome treba li možda netko drugi igrati u špici, a da se njega premjesti na krilo. To što i drugi zabijaju u nekim drugim klubovima i ligama je odlična, ali sporedna vijest. Ako bude drugog napadača, onda će taj početi na krilu ili po potrebi ući kao džoker s klupe.

Naravno, Mario je svjetska klasa samo ako iza sebe ima one koji će ga hraniti loptama. Hrvatska nema ništa ni izdaleka slično Robbenu ili Riberyju, ali ima čitav niz najrazličitijih opcija za te dvije pozicije koje vjerojatno ostaju otvorene do posljednjeg trentutka: Kovač ih je pozvao sve, od Vrsaljka preko Iličevića do Rebića.

Ako ne bude smješten u sredinu umjesto Badelja, Kovačić je svakako taj koji može odigrati jednu od dvije (polu)krilne pozicije. Na drugu bi mogao Niko Kranjčar, ako bude trkački spreman za barem 60 minuta; ili Iličević, koji se vratio poslije ozljede. Desno to može biti i jedan od braniča, Srna ili Vrsaljko, lijevo Perišić, koji je napokon, čini se, proigrao. Mogu to biti i svi napadači osim Jelavića, koji je jedino rezerva za čistu špicu: Eduardo, Olić, Rebić i Benko svi su ponekad igrali ili igraju te pozicije.

Ništa od toga nije idealno, ali to je ono što imamo i na izborniku će biti da nakon par zajedničkih treninga odluči koje igrače i kakvog profila treba protiv Islanda. Vjerojatno će mu oko te dvije pozicije biti najteže prelomiti, zato je valjda i pozvao sve realno moguće opcije. U ovom trenutku jako je teško reći koja bi kombinacija bila najbolja: nitko razuman ne bi poželio biti Kovaču u koži, ali nadajmo se da će izabrati mudro i sretno...