Naravno, ne želimo dečku uopće stavljati teret na leđa, jer njegova je karijera tek na početku. Ali prema onom što o njemu pričaju oni koji ga znaju, od Gabrijela Vidovića (rođenog 1. prosinca 2003. godine) možemo očekivati jako puno.

Njegov otac Zoran, rodom iz Žepča prema Njemačkoj je otputovao iz egzistencijalnih razloga 1995. godine, ali svoju je ljubav prema nogometu, prenio na sina. Prvog, starijeg, Gabrijela, danas igrača Bayerna, ali i mladih hrvatskih selekcija. Inače, Gabriel ima i mlađeg brata, 12-godišnjeg Doriana, dok se o svoja tri dečka brine mama Marijana.

'Nogomet sam počeo igrati još kao malo dijete, jer i moj je tata trenirao nogomet, pa sam išao s njime na treninge. Obožavao sam to. U klub sam prvi puta otišao kada sam imao šest godina, i to ravno u Augsburgu, koji je također njemački bundesligaš', javio se Gabriel Vidović za tportal s brdovitog juga Njemačke, gdje je s klubom na pripremama.

Kako se dogodila 'ljubav' s Bayernom?

'Očito negdje na utakmicama, turnirima, kada sam imao 9, 10 godina. Već tada su me zvali, ali bio sam još premalen, pa sam ostao u Augsburgu. Nakon toga, zvali su me još dva puta, pa je tata rekao, kada sam imao 12 i pol godina: Očito te jako žele, kada već treći put zovu. Tako da sam tada postao igrač Bayerna'.

Lijepo, ali München je 60-tak kilometara od grada u kojem živite. Preselili ste u njihov kamp ili...?

'Ne, ostao sam, i dan danas u obiteljskom domu u Augsburgu. Ali svaki dan dolazi vozač po mene, i odlazim na treninge, te se vraćam u večernjim satima. Dakle, svaki dan napravim po 120 kilometara'.

Pa kako se stignete odrađivati školske obveze?

'Ha, ha.. Sve se stiže, uz pedantnost kakvom su nas Nijemci naučili. Ujutro sam u školi, do nekih 15 sati, pa oko 15.30 sati idem na trening i navečer oko 21 sat sam opet kod kuće'.

Škola zbilja ne pati?

'Ne. Ne pati. Zasad sve ide po planu. Ja sam 11. razred, to je kao recimo treći razred srednje škole u Hrvatskoj. I imam još jednu godinu za odslušati. No, iskreno, vidjet ću hoću li je 'zamrznuti', jer bi se onda iduće godine još dodatno posvetio nogometu, kojim se mislim baviti profesionalno'.

Inače, kako nam kaže Gabriel, kad god postoji prilika, a to je ustvari rijetkost, s roditeljima voli doći u Hrvatsku, posebno na more. Istra i Kvarner su im najdraže destinacije jer u Rijeci živi Gabrielov stric, pa obično kao odredište odaberu Rabac, Poreč... Ili već neki od istarskih bisera.

A kada su vas počeli zvati iz Hrvatskog nogometnog saveza? Odnosno tko je zaslužan što ste obukli hrvatski dres?

'Počeli su me pratiti još dok sam bio puno mlađi, no tada se nisam mogao odazivati na pozive, jer me iz škole nisu puštali, s obzirom na to da mi ocjene nisu bile baš blistave. To mi je ujedno bio signal da i učenje moram popraviti. Zanimljivo, istovremeno su me zvali i iz Njemačkog nogometnog saveza, odnosno da igram za njemačku reprezentaciju. Dva puta sam bio i u njihovom kampu, na treninzima, ali igrao nisam. A onda je u München stigao Petar Krpan, s hrvatskim dresom, pričali smo, a sve to me je jako dirnulo i razveselilo, pa sam prihvatio poziv iz Hrvatske. I prvi nastup mi je bio u veljači prošle godine, na turniru u Španjolskoj. Sada, početkom lipnja, dobio sam poziv Joea Šimunića, pa sam igrao na tri utakmice u Sv. Martinu na Muri. Protiv Saudijske Arabije, Bosne i Hercegovine te Slovenije'.

Igrate na poziciji ofenzivnog veznog i nosite br. 10 na dresu. Baš kao i Luka Modrić?

'Pa, da. Jako sam sretan zbog toga, jer Modrić mi je uzor, i upijam svaki njegov potez. Naravno, on mi je među hrvatskim igračima idol, a odmah iza njega je Nikola Vlašić. No, on je ipak mlađi, pa zato još ipak pratim Modrića'.

Bilo bi sjajno da ga pratite, jer za pet, šest godina, trebat će Hrvatskoj jedan takav igrač. A onda i da napravite karijeru kao Luka?

'To bi bilo TOP. Naravno, daleko je još do toga, ali idem dan po dan, trudim se, vježbam, učim, pa ćemo vidjeti gdje će me to dovesti jednog dana'.

Rekli ste da vam je Modrić od hrvatskih igrača uzor? A svjetskih?

'Messi, pa Neymar. S time da su oni, iako svjetske zvijezde, ipak iza Modrića'.

Sada ste u U-18 reprezentaciji mogli učiti i od Nike Kranjčara, koji je bio odličan na toj poziciji, posebno u tehničkom smislu. Je li vam pokazao koji potez?

'Nije, ali puno mi je pričao, što je važno za tu poziciju, kako se postavljati, kamo se kretati. Bilo mi ga je jako zanimljivo slušati'.

Vi hvalite njega, a on i Joe Šimunić lijepim su riječima pričali o vama, kao vrlo pristojnom dječaku, ali i odličnom nogometašu.

'Joj, baš mi je to drago čuti'.

Nego, Igrač ste druge momčadi velikog Bayerna, u koju ste ušli iako nemate još ni 18 godina. To znači da vam i u bavarskom divu vjeruju?

'Ha, ha.. Valjda. Jer, eto, prema godinama ja bi još mogao igrati za juniore, ali gurnuli su me u ovu stariju generaciju. I sada ću s njim igrati u 4. ligi, jer su nažalost, prošle godine ispali iz treće lige. Moram priznati, dobro mi ide, prije par dana zabio sam i gol na prijateljskoj utakmici, tako da uz uvjete koje ovdje imamo, mogu sigurno još puno napredovati'.

A bi li vam izazov bio doći igrati seniorski nogomet u Hrvatsku?

'Tko zna. No, zasad još dvije godine, jer potpisao sam ugovor na taj period, ostajem u Bayernu. Znam da Dinamo ima jako dobru školu, odnosno da se u njemu razvijaju mladi nogometaši, tako da nikad ne reci nikad. Osim toga, i hrvatska liga je sve bolja, pa bi onda i za mene bio izazov'.

Dio ste velikog kluba, trener vam je Argentinac Martin Demichelis, Bayernova legenda. Jeste li upoznali i ostale face, odnosno igrače prve momčadi? Ili možda čak i odradili koji trening s njima'

'Ne, nismo bili u prilici, jer otkako su uveli epidemiološke mjere zbog koronavirusa, seniori treniraju na jednoj adresi, a mi mlađi po drugim lokacijama. Međutim, sada, ako se situacija popravi, a i kako sam dio druge momčadi, vjerujem i nadam se da ću imati tu čast, bar povremeno odraditi koji trening i s tim veličinama'.

A mi se nadamo da će vas razvojni put dovesti i do dresa A reprezentacije?

'Joj, to bi bilo prekrasno. Naravno, još puno moram trenirati, ali zato se i bavim nogometom. Te se, naravno, nadam da ću i ja jednog dana bio dio te reprezentacije', s puno topline u glasu završio je Gabriel Vidović.