Za vas, izdvojili smo ključne misli svakog od naših taktičkih majstora, a u prozoru se nalaze linkovi na cijele analize.
Kako su suptilni taktički detalji presudili prepoznali su naši pisci s portala General poslije bitke, koji su detektirali probleme u igri Wayne Rooneya:

Možda i najvažnija stvar, koja je odlučila utakmicu, jest igra Rooneya u fazi obrane gdje nije pratio svog beka, Darmiana, što je često završavalo s 2 na 1 situacijama protiv Bainesa. Iako bi u početnoj fazi napada Rooney stao blizu desnog beka Italije, često ga je zaboravljao kad bi ovaj otišao naprijed, bez obzira što je on 'njegov igrač'.

Candreva je počeo na krilu ali bi ušao u sredinu, iza leđa Hendersona i Gerrarda. Međutim, Baines ga nije pratio jer je navirao i Darmian. Da je Rooney pratio Darmiana do kraja bila bi to situacija u kojoj bi Baines mogao preuzeti Candrevu, makar van svoje pozicije, jer višak ne bi postojao. Stoperi ne mogu izaći na Candrevu jer ih 'veže' Balotelli koji je dovoljno dobar da ga nitko ne ostavlja 1 na 1. Ta desna strana je bila problem cijelu utakmicu i Talijani su savršeno koristili višak koji je tu postojao. Postojale su i situacije kad bi Darmian dovukao loptu naprijed, opet bez pratnje Rooneya, gdje je Candreva ostajao široko čekajući loptu u noge da krene 1 na 1.

Upravo iz takve situacije je pao i drugi pogodak; Candreva lomi Bainesa i ubacuje za Balotellija. Bitno je napomenuti kako Italija nije dolazila s puno igrača u završnicu zbog eventualne kontre u slučaju izgubljene lopte. Italija je napadala kazneni prostor s Balotellijem i Marchisiom. Zapravo, napadali su s ukupno četiri igrača: Candrevom i Darmianom te Balotellijem i Marchisiom, što je uvijek ostavljalo dovoljan broj osigurača ako Engleska osvoji loptu.

Za tportal pisao je Ivan Ivković, koji je naglasio što su Talijani dobro napravili, te što Englezi trebaju napraviti kako bi došli na tu razinu:

Još od doba kada je Ancelotti predvodio onu sjajnu generaciju Milana nismo vidjeli u modernom nogometu da netko igra napadački u formaciji 4-3-2-1, koji se može obrambeno transformirati u 4-1-4-1. I to su Talijani radili veći dio utakmice, a kada je Chiellini zauzeo mjesto na lijevom beku, bilo je jasno da će desni dio terena, s Darmianom i Candrevom, biti opasniji. Talijani su ovakvom formacijom dobili gustoću u sredini, puno igrača na relativno malo prostora te dodatni prostor za Pirla, što je bilo ključno, kao i posjed lopte.

Talijani to mogu, jer imaju Pirla, a najveći se engleski problem krije u nedostatku pravog playmakera, čovjeka koji bi bio centralna figura događanja te koji bi mogao garantirati nametanje tempa, kao i manipulaciju istog.

Rješenja za taj problem postoji. Ako Talijani mogu imati Thiaga Mottu, Španjolci Diega Costu, a Portugalci Pepea i još poneke, onda nema razloga da Englezi malo ne požure proceduru i daju državljanstvo Coutinhu, čovjeku koji očito ne treba Scolariju, a Englezima bi sjeo kao 'kec na desetku'. S njim u sastavu, ovo bi bila momčad za najviše domete, a i ovako izgledaju kao da su sposobni otići daleko, pogotovo ako se uzme u obzir da niti igrači Liverpoola niti oni Man Utd-a ove godine nisu odigrali puno utakmica, pa bi Tri Lava mogla zadržati razinu fizičkog aspekta igre, kada svi drugi budu padali.

S portala Tribina.hr odabrali smo tekst analitilčara JoHayes, koji je odlično primijetio kako je talijanski trener morao eksperimentirati zbog ozljeda, kao i zakašnjele reakcije engleskog izbornika:
Talijanski problemi sa ozljedama obrambenih igrača produbili su se na treningu prije utakmice, kada ga je Bonucci morao prije vremena napustiti, čime se pridružio De Scigliju. Time je Prandelli dobio malo mjesta za eksperimente, no što je i važnije nije više mogao efikasno igrati sa trojicom u zadnjoj liniji.

Srećom, tijekom priprema su uvježbane mnoge varijante od kojih se odlučio na sustav 4-3-2-1, sa Chiellinijem na lijevom braniču, a Palettom u sredini obrane. Kako Chiellini ipak nije toliko vičan dobrom napadačkom učinku talijanski napadi su se bazirali na desnoj strani. Ključni čovjek je tako postao Torinov Darmian, smješten na desnom beku, koji je konstantno probijao stranu i izmjenjivao se u ubacivanjima sa Candrevom. Praktički je dobio slobodu napadačkog kretanja, jer je Chiellini ostajao u pozadini tvoreći obranu od 3 igrača.

Tako je postignut drugi pogodak, nakon prodora Candreve i gola Balotellija, a tada je Prandelli također na vrijeme zatvorio utakmicu. Uveo je Mottu umjesto Verrattija i odlučio mirno čekati daljnji rasplet. Hodgson je odgovorio Barkleyem (umjesto Welbecka), ali ono što je trebao odmah napraviti, a ne 10 minuta kasnije je ubaciti i Jacka Wilsherea. Kada je on ušao preuzeli su sredinu terena i dobili igrača koji svojom okomitom igrom može izbaciti čuvara jednim malim potezom ili prodrijeti do protivničkog šesnaesterca. No, nije bilo dovoljno…