Nekad veliko trenersko ime Terry Venables, danas je bez angažmana, pa vrijeme krati pišući kolumne za najčitaniji engleski tabloid. Budući da mu je posljednji posao bio asistirati Stevenu McLarenu u periodu kada Engleska nije otišla na Euro, nije ni čudno da nema posla u svom primarnom zanimanju
Nekadašnji engleski reprezentativac Terry Venables napravio je sjajnu trenersku karijeru i, između ostalih, vodio Barcelonu, Tottenham Australiju i Englesku. Bio je i dio velike pobjede Hrvatske na Wembleyju prije dvije godine. Tadašnjem pomoćniku izbornika McLarena te scene još nisu izašle iz glave.
'Vrijeme je za osvetu, i tu ne mislim na prijateljski dvoboj sa Slovencima. Naravno, dužni su nam Hrvati. Jasno, mi smo taj dvoboj morali bolje odigrati, no nikada neću zaboraviti njihovo slavlje nakon dvoboja. To nije bilo sportski, tu nije bilo poštovanja i podvlačim da ove riječi nisu produkt ljubomore nego realnost', započeo je svoj bombastični članak čovjek koji je Engleze doveo do polufinala Eura 1996. i u nastavku povukao kočnicu. Ali samo za nijansu:
'Jasno je da svi slave pobjedu. Pogotovo protiv Engleske i pogotovo na Wembleyju. Ali Hrvati su tada već imali osiguran plasman na Euro i ostao je dojam da se više vesele našem ispadanju nego svom uspjehu. Uvjeren sam da će im naši igrači na terenu znati uzvratiti uslugu i tako pokopati jednu od najružnijih uspomena iz novije povijesti engleskog nogometa.'
Venables se osvrnuo i na, također apsurdne, optužbe Vlatka Markovića da teške ozljede Eduarda i Modrića u engleskoj ligi nisu slučajne:
'Kada čujem da Hrvati komentiraju da je Luka namjerno ozlijeđen, samo se nasmijem. Nedostaje im samo jedan igrač i već se žale. Žao mi je Modrića, ali teško je baš njih slušati kako kukaju. Nama je te tužne kišne večeri nedostajalo osam igrača i, ako budemo zdravi, ove srijede očekujem čistu pobjedu. Hrvata se uopće ne bojim.'
Pravo na mišljenje ne bi se trebalo osporavati, ali zanimljivo je da je iskusni strateg u pljuvanje po svemu što je hrvatsko ubacio i želju da engleske zvijezde napokon zaigraju bolje za reprezentaciju nego za klubove. Zanimljivo je kako čovjek njegova iskustva ne razumije i da se srčanim slavljima rezultatski nevažnih pobjeda, kao što je nama bila ta na Wembleyju, pojačava zanos i stvara kult koji rezultira time što Hrvati već godinama posjeduju: činjenicom da naši najbolji igrači u pravilu najbolje igraju pod nacionalnim grbom. Još je mlad, tek mu je 66 godina, ima vremena. Čovjek uči dok je živ.
