Iako su prihvaćanje dvije čelne dužnosti u hrvatskoj gimnastici mnogi nazvali njezinim povratkom u hrvatsku gimnastiku, Tina iz gimnastike, zapravo, nikad nije ni otišla. Barem ne potpuno.

„Prije negoli sam rodila radila sam kao trenerica s mlađim kategorijama i bila glavna sutkinja za regiju jug. Radila sam i organizacijski sve što je trebalo za svoj klub GK Marjan. Kad sam rodila sve mi je to bilo previše jer sa suprugom vodim paralelno i crossfit centar, to nam je privatni biznis. Ali, evo, evo sad se malo više uključujem u svoj sport, prvo kroz Izvršni odbor HGS-a, pa me onda Marijo Možnik predložio za dopredsjednicu saveza, da bi konačno bio osnovan i Gimnastičkog saveza Splitsko-dalmatinske županije u kojem sa prihvatila dužnost predsjednice. Kroz sve navedeno nastavljam doprinositi hrvatskoj gimnastici“, kaže Tina Erceg Pejković za HOO.hr, pojašnjavajući u nastavku razgovora i što je to crossfit.

„To je svojevrsni spoj funkcionalnog treninga, dizanja utega, gimnastike i kardio elemenata vježbanja. Meni je najjači grupni fitness trening jer se tu trči, pliva, vesla, dižu se utezi... Oko 90 posto naših članova su rekreativci, ali to su ljudi koji vrlo ozbiljno treniraju tri puta tjedno, zadrže se nekoliko godina i to su nevjerojatno dobro spremni rekreativci. Oni ne planiraju odlazak na natjecanja, ali su dobri u svim sistemima rada, a najvažnije od svega im je zdravlje. Onih pet posto članova koji se namjeravaju natjecati su uglavnom mladi ljudi. I osobno mi je to bilo dovoljno izazovno, no sada mi je dovoljno sat vremena vježbanja da bih, što bi se reklo, bila ubijena.“

Više ne kaskamo dvije nego deset godina za ostalima

Sudionica Olimpijskih igara u Pekingu 2008 i Londonu 2012. godine otkriva svoju motivaciju i očekivanja od ulaska u rukovodeće strukture hrvatske gimnastike.

„Donesen je novi Zakon o sportu, a i prijašnjih se godina dosta govorilo o tom županijskom savezu. Mislim da je ovo sada jedinstvena prilika, 'ajmo reći i dobar tajming, da se izborimo za gimnastički centar u Splitu, naročito ako Split dobije Europske igre 2027. Split je meka ženske gimnastike, imali smo olimpijke u zadnja četiri olimpijska ciklusa, istina obje iz istog kluba, Marjana, koji je uvijek bio nositelj kvalitete. Olimpijske igre smo izborile na račun nekakvog entuzijazma cijele ekipe, a najviše trenera. Gimnastika je, međutim, otišla toliko daleko da se za nekoliko godina rezultati više neće moći stvarati isključivo entuzijazmom. Velika smo regija, a nemamo gimnastički centar, nemamo stvarne uvjete za vrhunsku gimnastiku. Dosad smo mogli tako, kaskajući dva koraka za ostalima, ali dalje tako nećemo moći jer ćemo kaskati sve više. Nadam se da ćemo u narednih nekoliko godina uspjeti napraviti tu dvoranu. Ako i ne bude Europskih igara, uložit ćemo sve snage da to napravimo težim putem, ali svakako računam da ćemo za nekoliko godina imati u Splitu gimnastičku dvoranu. Što se tiče angažmana u HGS-u, sve je nekako vodilo k tome. Marijo i ja smo bili ista generacija, zajedno smo nastupali, a sada je na čelu saveza u kojem je sve na vrhunskoj razini. Kada pogledam kako djeca treniraju i sve te naše mlađe kategorije i koliko je to sve sistemski bolje postavljeno... Eto, drago mi je da sam sada i ja u tome je i da nastavljamo borbu za gimnastiku koja je stvarno baza, baza svega, baza svakog sporta.“

Netko će se, možda, zapitati zbog čega je ta gimnastička dvorana toliko nužna jer i bez nje je Split je dao olimpijke u posljednja četiri olimpijska ciklusa. 

„Taj bi se niz već sada mogao prekinuti jer trenutno su jako male šanse da se naša najbolja gimnastičarka Ana Đerek preko svjetske ljestvice plasira na OI u Parizu, a to joj je jedina preostala mogućnost. Mi tu dvoranu moramo napraviti za buduće generacije, da bismo im dali šansu i da ne moraju više trenirati po kojekakvim hodnicima. Da, mi i sada i u ovakvim uvjetima imamo potencijalne moje i Anine nasljednice jer je to sistemski rad koji traje godinama i uvijek imate nekoga u generaciji, ali pitanje je tko će izdržati do kraja. Mi sada imamo tri ili četiri vrlo talentirane gimnastičarke, ali znate kako je to. Hoće li one za dvije godine stasati u prave seniorke? Puno se toga mora poklopiti i sreća nekad igra malu ulogu, ali ima olimpijskih nada i ima dobrih generacija. Samo, u moje vrijeme kaskalo se za svijetom dva koraka, a sada se kaska deset koraka. U gimnastici moraš najteže elemente ponoviti dvije, tri tisuće puta da bi ti oni postali automatizam. Netko ima uvjeta to na dnevnoj bazi ponoviti 50 puta zato što ima pomoćne trenažere i ne može se ozlijediti, a mi ovdje to možemo samo 10 puta. I sada zbrojite koliko je to u godinu dana i tko će više napredovati. To je ono kada ja govorim da sam kaskala dva koraka, a danas cure kaskaju deset koraka za svijetom. Nažalost, to je to je jedina istina.“

Generacija trenera koji favoriziraju specijalizaciju

Iako je Hrvatski gimnastički savez već niz godina vrlo uspješan, ima i sustav i struku i rezultate, Tina vjeruje da ima još puno prostora za njezin angažman.

„Danas je kod nas sve više i više klubova za koje mora postojati ogroman savez, a i naš se sport neprestano širi. Došao nam je već parkour, dolazi i timsko natjecanje u svih sedam disciplina. Sve će se to još samo širiti, pa trebaš imati kvalitetne ljude, a sada kada smo mi tu na vrhu moraš kontrolirati i te tehničke odbore. Imati ćemo jednog sportskog koordinatora, čovjeka koji zna sve o gimnastici da to nekako iskoordinira. Tako da ima tu puno posla na godišnjoj bazi. Nama je cilj razvoj svih tih grana. Moramo uvijek osigurati uvijete za vrhunske sportaše, omogućiti da imaju sve kako bi se najbolje pripremili, a paralelno moramo raditi i na masovnosti i na širenju tog cijelog gimnastičkog sporta i to je jako teško. Iza svega danas kao i uvijek treba biti puno, puno, puno, rada, ali bez nekakvih tehnikalija i bez uvjeta se, nažalost, ne može. Pravi savez mora imati snage da se sve to gura baš u pravom smjeru, da sve razvija i sve potiče.“

Iako su i gimnastičarke važna karika u velikom uzletu hrvatske gimnastike zadnjih godine, činjenica je da su sva odličja na velikim natjecanjima osvojili naši gimnastičara. Dopredsjednica HGS-a pojašnjava zašto je tome tako i koliko su trenutno naše gimnastičarke udaljene od medalja na velikim natjecanjima.

„Mislim da ni naša ženska gimnastika nije previše udaljena od odličja. Radi se, možda, o tome da žene kod nas ostaju puno duže u višeboju nego muškarci. Naše cure idu višebojem, kao i ja, do nekog rezultata, dok se muškarci ranije specijaliziraju za neku disciplinu. Sada se tu poklopila i generacija trenera koji favoriziraju specijalizaciju svojih gimnastičara. Iako, treba reći da specijalisti, zapravo, imaju teži put za prolazak na Olimpijske igre. No, s druge strane višebojci rade šest, a višebojke četiri sprave što je svakako teže, pa nisam ni sama sigurna što bih vam o tome rekla osim da su muška i ženska gimnastika dva međusobno različita sporta. Ana Đerek je u posljednje tri godine jako napredovala na dvije sprave čim se malo ostavila višeboja. Sigurna sam da bi na ovogodišnjem europskom prvenstvu komotno ušla u finale i bila blizu medalje, ali se to zbog ozljede nije dogodilo. No, dok je trenirala višeboj išla je na Olimpijske igre. Kada bih ponovno birala, ja bih opet izabrala višeboj za plasman na Olimpijske igre, ali bih se kasnije specijalizirala za neku spravu. Iako, ja sam bila podjednako dobra na svim spravama, ali ni na jednoj nisam pokazivala da bih mogla biti iznadprosječno dobra i konkurirati za medalju. To vam sve trener procijeni.“

Željela biti sportska novinarka

Ono što je velik problem svjetske gimnastike je sustav turnira koji ne privlači najbolje gimnastičare, odnosno vrlo skroman nagradni fond na njima, u čemu joj je atletika već odavno „pobjegla“, a i u plivanju je napravljen bitan iskorak. Svi se već godinama pitaju zašto je tome tako.

„Odgovor na to pitanje trebali biste potražiti u Svjetskoj gimnastičkoj federaciji. Trebale su, primjerice, proći godine i godine da bi se podigle ženske ruče. Od prvog zahtjeva da se to napravi do realizacije prošlo je deset godina. Ne znam koji je to sistem, koji ljudi to rade i kako se to radi, ali je strašno to da se neke stvari u gimnastici jako sporo mijenjaju. Isto je i što se tiče nagradnih fondova, iako znam da je glupo uspoređivati različite sportove. U nekima postoje brojne kategorije, u nekima nema kategorija ili je kategorija cijeli svijet… Ne znam, jako je teško, svi su u istom košu, gimnastika se proširila na sve zemlje. Nekad su tu bili Amerikanci, Rusi i velike zemlje, a sada ako pogledate svjetske ljestvice vidjet ćete da su svi tu.“

Osobne ambicije naše nekad sjajne gimnastičarke sada su vezane isključivo uz gimnastiku.

„Kada pogledam pogled prema svojoj budućnosti vidim da se želim afirmirati upravo kroz gimnastiku. Bila sam dosta godina trenerica i uživam u tome, ali mislim da imam znanja i iskustva postići u gimnastici više upravo na nekoj liderskoj i organizacijskoj funkciji“, kaže Tina Erceg Pejković i za kraj otkriva kojim se poslom nekada željela baviti:.

„Bila sam ove godine na Svjetskom kupu u Osijeku komentatorica u dvorani. Nekad sam željela biti sportska novinarka, no kada je trebalo otići na studij u Zagreb ipak sam prije kvalifikacija za svoje prve Olimpijske igre ostala u Splitu i upisala Kineziološki fakultet. Nekad sam htjela ići na 100 strana, ali to ne ide. Tek sam sad počela shvaćati da se u životu treba odlučiti za neke prioritete, malo stati na balun i da je to dobro.“

Cijeli članak i fotografije pogledajte OVDJE.