Cilj hrvatske reprezentacije uoči SP-a bio je postavljen prilično – nisko, a on je glasio – plasman na Olimpijske igre u Rio. No ako jedan Nikša Kaleb kaže kako bi za ovakav ždrijeb - a to su Brazil u osmini finala, pa Poljska u četvrtfinalu te Katar u polufinalu – potpisao odmah, a onda još nekom uplatio i dva tjedna ljetovanja, svima je jasno da se uz takav ždrijeb trebala očekivati medalja. I to ne brončana kao na prethodnim natjecanjima pod Golužinim vodstvom, nego najmanje srebrna.

'Što znači dobar ždrijeb? Tu priču ne priznajem. To je sport, jedna utakmica uvijek može otići u oba smjera, odigrali smo sedam utakmica i otišlo je puno snage...', pokušao je objasniti nakon poraza od Poljaka izbornik Goluža.

No i tu se vidi njegova neprincipijelnost. Zar Poljaci nisu odigrali sedam utakmica? Osim toga, u dvobojima protiv Bosne i Hercegovine odnosno Irana na terenu mu je bila rezervna momčad koju je on prilično grubo odvojio od tzv. udarne momčadi.

Dokaz tome je sjajni Filip Ivić koji mu je trebao vaditi kestenje kada već Aliloviću nije išlo. Iskusnog Musu na prethodnim je utakmicama koristio na kapaljku pa ga je protiv Poljske poslao kao spasitelja.

Hrvatska je dakle s prilično niskim ambicijama, barem javno izrečenima, otišla u Katar. Ali nakon pet pobjeda u skupini, ali koje su, budimo realni, stigle u najslabijoj konkurenciji, a što se vidi i prema podatku kako je iz naše skupine samo Hrvatska prošla u četvrtfinale, očekivalo se puno više.

Potom je uslijedila utakmica protiv Brazila, u kojoj se vidjelo da osim igre 6-0 nemamo varijantu B, ali i da se na neke rošade suparnika tijekom utakmice ne znamo prilagoditi.

'Poljska je imala više sreće, ali su pobijedili zasluženo. Mi smo neobjašnjivo stali kada smo napravili vodstvo u prvih deset minuta drugog dijela, a primili smo par lakih pogodaka kroz sredinu. Neobjašnjiv mi je naš pad kod 20-19 kada smo imali dva igrača više. Za ovakvu utakmicu smo promašili previše zicera. Kada smo ih trebali pretrčati, stisnuli smo se... Imamo za čime žaliti, ali trebamo se okrenuti novim utakmicama', kazao je Goluža.

Zanimljivo, Goluža je za sličnu situaciju protiv Brazila, kada je 15-ak napada naših otišlo u bunar nudio isto objašnjenje.

'Ja sam im rekao, ali oni nisu ništa napravili….'

Žao nam je jedino da im Goluža isto tako nije rekao protiv Poljske da imamo sjajna krila, pa možda čak i najbolja na svijetu, i da bi bilo pametno koju loptu dodati, recimo do Štrleka… Ili kada su mu mnogi rukometni poznavatelji sugerirali da je Poljska pucački jaka, ali i spora te da se igra u napadu mora ubrzati. Zbilja čudno i neobjašnjivo da Goluža sam to nije prepoznao i reagirao na adekvatan način.

Kad smo već spomenuli Ivića, ostaje žal što nije dobio puno veću minutažu. Jer u svim uspjesima reprezentacije golman ima veliku ulogu. Sjetimo se svih Matoševićevih, Šolinih i Losertovih obrana, istih kakvima Omeyer nosi Francuze. No dojam je da je Aliloviću mjesto zakapareno dok se mlađeg drži na ledu.

I tu sada dolazi do pitanja koga je Goluža od tzv. mladih igrača dobio za reprezentaciju? Jer ni Duvnjak, koji u njemačkoj ligi izrasta u pucača, a ne nositelja igre poput Balića i koji će pretrpjeti batine za momčad, više nije klinac. Kao ni Čupić, koji je u repki od 2007. Više to nisu ni Slišković, Brozović, pa ni Lovro Šprem, kojeg na ovom prvenstvu nije bilo… Nisu mladi, ali nisu pravu priliku ni dobili.

Baš kao što ni mi nismo dobili Golužino pokajanje, već jedan prilično samouvjeren pa čak i bahat pristup koji je učvrstio i željom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja ga vidi za savjetnika za sport. Nešto slično statusu kakav je nekad imao Lino Červar

'Ovo što se danima piše po Hrvatskoj, to je žalosno. Mi smo imali svoje probleme i držali smo ih za sebe. Sada se treba okrenuti novim utakmicama i pobjedama završiti natjecanje', poručio je Goluža svima koji misle drugačije. I ostavio nas u nedoumici koji su to problemi tištili rukometaše i stožer.

Nama sada samo preostaje nadanje da će s Ivanom Balićem, koordinatorom za muški rukomet, stvari biti postavljene na pravo mjesto, jer s Golužom to očito nije. Juniora koji su nekad drmali svjetskim rukometom nema... A ni seniori nisu daleko od odlaska sa svjetskog vrha.

Možda će to shvatiti i Zoran Gobac, alfa i omega hrvatskog rukometa.