Vijest da je preminuo Petar Skansi, čovjek koji će ostati upisan u povijest hrvatske košarke kao prvi izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije koja je osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, rastužila je Tonija Kukoča, bivšeg igrača koji od 1993. godine živi u Chicagu. Nakon uspješne NBA karijere Kukoč zadnjih nekoliko godina radi u Chicago Bullsima, klubu s kojim je tri puta bio prvak NBA lige, kao savjetnik predsjednika Michaela Reinsdorfa.

'Evo, čekamo nastup u play-offu već pet godina i to je bio prvi cilj. Sezona je bila jako dobra iako smo imali velikih problema s ozljedama. No čelnici kluba nastavljaju dalje na izgradnji nove momčadi, a predsjednik je zadovoljan i time kako je posložen menadžment kluba, u čemu sam i ja imao važnu ulogu jer smo zajedno birali te ljude. Eto, i glavni menadžer Arturas Karnišovas poznavao je Skansija iz igračkih dana, kada su surađivali u Fortitudu iz Bologne', za tportal je ispričao Kukoč kojem telefon zadnja dva dana ne prestaje zvoniti, a razlog je naravno Petar Skansi, trener koji ima važno mjesto u njegovoj karijeri.

'Za šjor Peru vežu me samo lijepe uspomene, bio mi je trener u Benettonu i prvi izbornik u hrvatskoj reprezentaciji. U dvije sezone u Benettonu iz Trevisa poznao sam ga kao osobu i mogu reći da se prema meni odnosio nekako drukčije nego prema ostalim igračima u ekipi. Jako puno vremena u Trevisu smo provodili razgovarajući o tome kako možemo popraviti neke stvari i svaki njegov savjet tada, kao mladom igraču, bio mi je zlata vrijedan. Imao je povjerenja u mene, ali daleko od toga da sam tada znao sve o košarci. No šjor Pero je dobro znao da mogu napraviti neke posebne stvari na terenu i eto, malo je nedostajalo da postanemo prvaci Europe. U finalu nas je dobio Limoges….', prisjetio se Kukoč, kojem je taj poraz jako teško pao. Pogotovo jer je u zadnjem napadu njegov šut za tricu zaustavljen faulom koji nije sviran…

'Uf, ne volim se toga prisjetiti. Meni osobno to je najteži poraz u karijeri. Bilo mi je jako teško tih dana i zbog Pere, ali i zbog familije Benetton koja je puno napravila za nas i košarku u tom gradu. Izgubili smo malo zbog neiskustva, ali i zbog nekih sudačkih odluka, jer i danas sam uvjeren da je na meni u zadnjem napadu 100 posto bio faul. Suci su me uvjeravali da je ruka dio lopte, ali najbolje se toga ne prisjećati. Volim se sjetiti lijepih dana u Trevisu i druženja s Perom, proslave naslova prvaka Italije. Baš nam je bilo lijepo…', kazao je Kukoč, dodavši:

'Iako mi je bio trener, privatno smo imali jako dobar odnos i mali smo neki naš splitski đir u Trevisu. Njegova supruga Damira te sin Luka i kći Jana dolazili su često u posjet iako nisu živjeli s njim u Trevisu. Ali meni i Renati bili su stalno pri ruci kad nam je nešto trebalo.'

Prisjetio se Kukoč i anegdote sa Skansijem iz tih dana. Nije se mogao prestati smijati kada nam je to pričao…

'Ha, ha, uvijek kada se supruga Renata i ja sjetimo toga, umiremo od smijeha. U Treviso sam stigao kad sam imao 22 godine, ali Renata je već tada stvarno super kuhala, a šjor Pero je većinu sezone živio sam jer je supruga dolazila s djecom vikendima i za vrijeme praznika. Tako sam ga nekako jedva uspio nagovoriti da dođe kod nas na večeru, ali ispao je debakl jer je Renati kada je stavljala papar u hranu pao čep i gotovo sav papar pa smo morali nekako to pokupiti iz hrane. Ukratko, Renata je pokušala spasiti jelo i uredno smo večerali. Uf, bilo je papreno, ali se činilo da se može jesti. Kada je Pero sjeo, mirno je pojeo svoje i nije rekao ni riječi. Tek drugi dan nakon treninga pitao me: 'Jesi ok? Pio sam vodu cijelu noć koliko je bila paprena ona hrana.' Kada sam mu ispričao što se dogodilo, prasnuo je u smijeh i dobacio: 'A rekao si da ti žena dobro kuha, ha? Eto, ta priča pokazuje kakav je šjor Pero bio gospodin jer nije želio uvrijediti kuharicu.'

Prisjetio se Kukoč i zlatnih dana splitske košarke o kojima mu je pričao otac Ante, koji ga je zarazio sportom.

'Puno puta mi je otac pričao o toj generaciji kada je Skansi još igrao i svi smo mi klinci, kad smo počeli igrati košarku, slušali o igračima kao što su Rato Tvrdić, Duje Krstulović, Damir Šolman i drugi. Oni su bili sinonim Jugoplastike i svima nam je to bio splitski đir, kao što nam je oduvijek bio i Hajduk. Znali smo sve o tim igračima koji su bili prvaci Jugoslavije, a to je tada ipak nešto značilo… A Skansi je bio posebna priča. Kao igrača sam ga vidio samo na nekim snimkama, ali ga pamtim kao trenera jer je vodio Jugoplastiku 1977. godine do trostruke krune. Uz prvenstvo i kup, uzeli su Kup Radivoja Koraća i, koliko se sjećam, prvi su klub u bivšoj Jugoslaviji koji je to uspio. Od prvih dana vidjelo se da je rođen za taj posao. Uostalom, kada govorimo o Skansiju, on je po meni najbolji izbornik u povijesti hrvatske reprezentacije. Ako je netko mogao skupiti, uigrati i voditi tu generaciju na Olimpijskim igrama u Barceloni, onda je to mogao samo šjor Pero.'

Ispričao nam je Kukoč još jednu anegdotu, koju nikada nije imao prilike ispričati, ali koja zorno pokazuje kakav je zafrkant bio Skansi te da je uvijek imao poseban odnos s igračima. Naime ispričao je Kukoč da su se jednom kasno vraćali u Treviso s gostovanja i dogovor je bio da stanu u restoranu, na brzinu pojedu i da što prije dođu kući.

'Volio bih da ubaciš ovu anegdotu jer je dosad nisam ispričao za medije. Sve je u tom restoranu bilo OK dok jedan domaći dečko, Ciccio Vianini, koji je bio poznat po tome da voli puno i polako jesti, nije tražio desert. A već smo svi bili gotovi i ušli smo u autobus. Pero je bio jako ljut, podigao je glas na njega i rekao mu: 'Ciccio (Ćićo), ajde više, moramo ići. Ajde ća ti i tvoja spiza!' Ciccio je to ispričao svojima doma tako da je sljedeći dan na trening stigla njegova majka i napala Peru jer 'nije pustio njenog sina da večera u miru'. A Pero, kakav je već zafrkant bio, mrtav-hladan rekao je: 'Gospođo, svi ljudi jedu da bi preživjeli, a vaš sin živi da bi jeo.' I svi na treningu umirali su od smijeha, a gospođa se pokupila. Eto kako je Pero rješavao najbizarnije probleme', završio je Kukoč, dodajući da se nakon završetka sezone sprema doći na dvomjesečni godišnji odmor u svoj rodni Split. A plan je i da uskoro, kada se sve posloži, pola godine živi u Splitu, a drugu polovicu u Chicagu, u kojem mu žive i rade kći Stela i sin Marin. Od 1993., kada se pridružio Chicago Bullsima, život mu je vezan većinom za SAD, ali i dalje prati sve što se događa u Hrvatskoj s naglaskom na njegov KK Split i naravno Hajduk.