Bez obzira na sve, napredak je očigledan. Neće to svi vidjeti i (htjeti) priznati, ali Vatreni su na Islandu djelovali puno organiziranije, kompaktnije i ozbiljnije nego što je to bio slučaj u Štimčevoj eri. Jasno, stvari se ne mogu iz temelja promijeniti preko noći, iako je novi izbornik možda donekle razočarao sastavom, nekim taktičkim postavkama i elementima igre koje možemo doživjeti kao pomalo 'ziheraške'; sigurno je sve najviše pogodilo to što ni s igračem više nismo bili u stanju postići zlata vrijedan pogodak i sad se nalazimo u nimalo lakoj situaciji.

Još uvijek smo na nuli i sve što trebamo učiniti jest pobijediti Island u Zagrebu bilo kojim rezultatom. 'Samo' to – čini se tako lako, ali je istovremeno i užasno teško za momčad koja je posljednji put još prije osam mjeseci pobijedila nekoga u natjecateljskoj utakmici... Relativno je lako detektirati što nije bilo dobro u Reykjaviku, ali je puno teže naći rješenja da se to popravi. Kao i uvijek, izbornik sigurno ima najbolji uvid u stanje i mogućnosti igrača, ali neke se mogućnosti nameću same po sebi...

1. Iličević out, Olić ili Rebić in

Bilo je hrabro od Kovača staviti Ivu Iličevića u prvi sastav, ali HSV-ov igrač pokazao je vrlo malo. U redu, postoje i neki objektivni razlozi za to, jer je drugo krilo (Perišić) dobivalo kudikamo više lopti, a izbornik je bočnim braničima očito naložio puno suzdržaniji pristup – to je posebno bilo vidljivo na našoj tradicionalno ofenzivnijoj desnoj strani, gdje je Srna vrlo rijetko izlazio prema naprijed i u 90 je minuta samo dvaput centrirao. Osim toga, Hrvatska nije naviknuta na igru preko krila, pogotovo ne na postavljenu obranu. Svejedno, Iličević nije izgledao kao netko kome je mjesto u prvom sastavu i očekivano je zamijenjen na poluvremenu.

Koga postaviti umjesto njega? Prvi Kovačev izbor je Ivica Olić, koji bi vjerojatno igrao od početka da je bio sto posto spreman – no je li on optimalno iskorišten na desnom krilu?

Na stranu sad priče o 'suprotnim nogama' koje su trebale rezultirati time da krila manje centriraju, a više šalju povratne lopte na rub šesnaesterca: igrači bi trebali poštivati dogovor i ne slati bezopasne, alibi 'balone' u kazneni prostor, što su činili i Perišić i Olić. Jasno je da su obojica opasniji kad uđu u sredinu i unutrašnjom nogom dodaju ili šutiraju, no isto je tako jasno da – ma što Kovač govorio – u većini slučajeva nisu imali kome poslati povratnu loptu. Nismo imali 'desetku'; Eduardo se nije najbolje snašao u ulozi većinom izvan šesnaesterca, a Modrić i Rakitić ostajali su predaleko od gola.

Ovisno o rasporedu veznjaka u zagrebačkoj utakmici treba odlučiti na koje će krilo Perišić, a na koje Olić. Iako bi možda bilo bolje od samog starta staviti Antu Rebića, za kojeg je netko već rekao da je nešto kao 'Olić 2.0': igrač sličnih fizičkih karakteristika, ali neusporedivo bolje tehnike. Mladost (Rebić, 20) i iskustvo (Olić, 34) zasebni su parametri – na izborniku je da odluči što mu je trenutno važnije i korisnije.

Budući da se Islanđanima na desnog beka vraća visoki i snažni Saevarsson, možda bi bilo uputnije suprotstaviti mu pozitivno drskog brzanca poput Olića ili Rebića, a Perišića premjestiti desno.

2. Eduardo out, Kovačić ili Badelj in

Za Eduarda je svojevremeno Arsene Wenger rekao da je 'A fox in the box', lisac u šesnaestercu. Kad je izvan njega, a posebno kad mu je daleko Luka Modrić s kojim se odlično razumije, onda ne može biti ni približno tako dobar.

Druga, još važnija stvar je upotreba naših najkreativnijih igrača, Modrića i Rakitića. Ako su obojica prisiljeni ponajviše se baviti defenzivnim zadaćama, onda je njihov kreativni potencijal vrlo ograničen – na 60-ak metara od suparničkog gola ne mogu napraviti puno toga, osobito ako uz sebe nemaju trećeg veznjaka. Uspostavljanje središnjeg 'trokuta' i definitivno okretanje sustavu 4-2-3-1 (a ne 4-4-1-1, na što je igra na Islandu znatno više sličila) čini se logičnim.

Island se izuzetno dobro brani na sredini terena, održavajući čiste linije i bez puno problema blokirajući protok lopte u situaciji gdje suparnik nema igrača više. Od vitalne je važnosti, čini se, ondje stvoriti višak – ali kako?

Kovač nema na raspolaganju pravog i iskusnog defenzivnog veznjaka, takozvanog 'holdera'. Vukojević nije tu, a Maleš je previše neiskusan na ovoj razini da bi se s njime riskiralo. Od ostalih, najbliži takvoj ulozi je Milan Badelj i primamljivo zvuči ideja da se s njim krene kao zadnjim veznim te Modriću i Rakitiću da više slobode prema naprijed (možda i u formaciji romba, bez pravih krila te s dvojicom napadača), što bi bilo izuzetno važno, ali Badelj nije takav igrač kojeg možete ostaviti samog i nezaštićenog u tom području terena – da bi funkcionirao kako treba, on ipak iziskuje partnera.

Mateo Kovačić je polivalentan igrač, koji može odigrati na nekoliko pozicija. Po nekim vijestima ili nagađanjima novinara koji iz dana u dan prate Kovačev rad, 19-godišnji Interov nogometaš mogao bi zaigrati od početka u uzvratu s Islandom. On bi svojom tehnikom i kretanjem sigurno ojačao vezni red i prouzročio bitno više problema suparniku, ali opet je pitanje – gdje ga staviti? Ako imamo trokut Modrić-Kovačić-Rakitić, koji od njih treba biti najistureniji? Po nekima, Kovačić bi mogao i trebao odigrati polušpicu; po drugima, najbolji za to je Rakitić; po trećima, tu bi najviše pridonio Modrić (a onda bi i oni koji ga kritiziraju da 'ne preuzima dovoljno odgovornosti' jasnije vidjeli njegovu ulogu na terenu), no pitanje je bi li ostala dvojica bili u stanju držati defenzivni dio veze i graditi od tamo...

Opet, samo izbornik može razriješiti ovaj gordijski čvor, imajući na umu da će Lars Lagerbäck najvjerojatnije u 'rupi' između veze i napada imati iskusnog i lukavog Eidura Gudjohnsena, a tu negdje i Gylfija Sigurdssona, pa će taj dio terena trebati jako dobro pokriti.

3. Asimetrična formacija

Ključ svake uspješne taktike je izvlačenje optimuma iz igrača koje se ima na raspolaganju. Hrvatska nema ekstrakvalitetna krila, njen najveći potencijal leži u veznjacima i to obavezno treba uzeti u obzir kad se razglaba o formacijama.

Kod Vatrenih je već jako dugo puno potentnija desna strana, gdje Darijo Srna može pokriti kompletan prostor od šesnaesterca do šesnaesterca, a nijedan od njegovih mogućih islandskih suparnika na toj strani (najvjerojatnije Sampdorijin Birkir Bjarnason) nije tako strašan da bi ga se trebalo pretjerano bojati. Kako bi bilo da primijenimo asimetričnu, tzv. 'lopsided' formaciju u kojoj bi Srna puno više izlazio prema naprijed od lijevog braniča?

U tom bismo slučaju na desno krilo mogli postaviti veznjaka koji bi ulazio u sredinu i djelovao kao dodatni playmaker u situacijama kad Srna napreduje i centrira. Ne bi bilo dobro da je to Rakitić, za kojeg smo se opetovano uvjerili da ne može dati najbolje od sebe kad je bačen na stranu, ali možda bi to mogao odigrati Kovačić... Možda bi u tom slučaju trebalo razmisliti da se Pranjić, koji je vrlo dobro odigrao prvo poluvrijeme u Reykjaviku, zamijeni Lovrenom...

S rasporedom koji bi se transformirao iz 4-2-3-1 u 3- (Ćorluka, Šimunić, Pranjić/Lovren) 4- (Srna, Badelj, Modrić, Rakitić) 2- (Kovačić/Perišić, Olić/Rebić) 1 (Mandžukić) mogli bismo vršiti enormni pritisak na zadnju liniju Islanđana kako bismo što prije zabili gol ili dva, a onda ostvariti potpunu dominaciju u posjedu lopte, čime bismo znatno smanjili mogućnost njihovih prijetnji iz protunapada. Ostale opcije, prije svih Niko Kranjčar, trebale bi poslužiti kao 'Plan B' ako se ne uspije probiti bunker.

Kako bilo da bilo, moramo zabiti i moramo pobijediti. Ako to ne možemo protiv Islanda, onda nemamo ni što tražiti ni u Brazilu...