Mulaomerović je gost stalne tportalove rubrike Intervju subotom, a s košarkaškom legendom prošli smo samo dio njegove velike karijere jer da bismo obradili čitavu, trebalo bi nam nekoliko ovakvih razgovora od po dva sata. Ipak, pokušali smo izvući zaista najzanimljivije dijelove, pa smo tako saznali sve o njegovim počecima u rodnoj Tuzli prije rata, dolasku u Zagreb te nastupanju za Hrvatsku dok smo veliku i trofejnu klupsku karijeru ostavili za neka druga vremena.

Naravno da smo se morali dotaknuti i posljednjeg kraha hrvatske košarkaške reprezentacije i upravo taj dio smo u razgovoru s bivšim reprezentativcem i izbornikom Hrvatske najdetaljnije obradili.

Damire, odnedavno ste trener KK Dinama i preporodili ste ga. Kako vam je tamo?

Odlično. Došao sam u klub u jednoj teškoj situaciji, a pristao sam doći jer jako dobro poznajem ljude koji ga vode. Kliknuli smo svi, igrači, uprava i ja s njima i čak ni ja nisam vjerovao u niz od sedam pobjeda zaredom. Nakon toga dogodile su nam se neke ozljede, ali u svakom slučaju, mislim da sve ovo što radimo vodi prema jednoj dobroj priči i da u klubu i oko njega vlada odlična atmosfera. Nadam se da će se neki ozlijeđeni igrači što prije vratiti kako bi u završnom dijelu sezone pokazali tko smo, što možemo i cilj nam je pozicionirati se između petog i sedmog mjesta.

KK Zagreb odavno ne postoji, godinama slušamo o gašenju Cibone, Cedevita je otišla u Ljubljanu i u Zagrebu praktički nema niti jedan ozbiljan košarkaški klub što je velika sramota. Pretendira li KK Dinamo biti perjanica zagrebačka košarke u budućnosti?

Želimo biti ono što je nekad bio Zagreb. Protuteza Ciboni, Zadru i Splitu. Želimo napraviti klub koji može dobiti Zadar i te jače klubove, želimo dovesti dobre igrače, koji nisu u prvom planu u drugim, jačim klubovima, a paralelno s tim sve se više oslanjati na igrače iz našeg pogona. Naravno da je cilj biti što konkurentniji i organizacijski što bolji. Već sad imamo odličnu konekciju s navijačima, ideja je da se povežemo i s nogometnim klubom tako da zaživi li priča oko stadiona, da možemo možda očekivati i izgradnju dvorane, a to bi bilo idealno. Ukratko, mislim da KK Dinamo u bliskoj budućnosti čekaju sjajni dani.

Prije 30 godina smo kukali što osvajamo 'samo' bronce, zatim su vaša generacija i one nakon nje, koje su redovito igrale u četvrtfinalima, označene kao luzerske, da bi se sad prvi put u povijesti doveli u situaciju da na Eurobasketu igra pola Europe, ali bez Hrvatske. Kako to tumačite?

Sigurno je da ovo nije nikako dobro. To što preskačemo nekoliko natjecanja, zabrinjavajuće je, međutim, optimist sam i mislim da čak i iz ove situacije možemo izvući neke pouke. Možda je sad došlo vrijeme da se izaberu neki ljudi i da se stane iza njih. Možda je vrijeme da se i ekipa pomladi, jer imamo mi dosta dobrih mladih igrača i nije sve baš tako crno, iako se pokazalo da je. Sama grupa je bila najteža moguća i od samog početka je bilo jasno da će se prolaz tražiti protiv BiH, koja je u Sarajevu odigrala jednu od najboljih utakmica u svojoj povijesti.

Nikako ne mogu shvatiti ovu ideju da domaćin, koji je izravno plasiran na turnir, bude u skupini s ekipama koje vode borbu za plasman. Mislim da bi puno pametnije bilo da te ekipe, koje imaju izravan plasman, ako već moraju igrati, da budu u istoj grupi jer ovo nema nikakvog smisla. Ipak, treba biti objektivan i reći da su Francuzi sila i kad dođu bez nekoliko najboljih igrača. Pokazali su izniman profesionalizam i tim momcima, koji igraju svaki drugi dan Euroligu ili Eurokup, ništa ne znači atmosfera u Jazinama.

Odigrali su točno onoliko koliko su trebali da bi pobijedili i bez obzira na rezultat, mislim da smo bili jako daleko od pobjede. Vidjelo se to od pete minute. Osim Hezonje i donekle Šamanića, koji ima iskustvo igranja u jakim natjecanjima, nama fali igrača koji svakodnevno igraju na najvišem nivou. Naša liga definitivno nije taj nivo i nemoguće je s tim kadrom dobiti Francuze u ključnoj utakmici.

Bez ikakve namjere da podcjenjujem ikoga, ali jako je teško igrati s takvim protivnikom kad ti Kapusta ili bilo koji drugi nikad nisu osjetili takav nivo košarke. Tek kad dođete igrati protiv rivala kao što je Francuska, onda vidite razliku, i u fizičkom aspektu i i u pripremi utakmice.

Čak i ako maknemo sa strane ove FIBA-ine budalaštine s Ciprom i tim famoznim prozorima, rekao bih da ovaj krah nije samo posljedica jednog lošeg dana u Skenderiji, već svega onog trulog što gledamo u hrvatskoj košarci desetljećima. Mislim da se puno važnije bazirati na uzrok, nego na posljedicu jer ovo nije slučajno i kad-tad se moralo dogoditi. A selekcija se prvi put nije plasirala na EP, sve mlađe kategorije tavore pri sredini ili na dnu B divizija, u svim segmentima kaskamo za ostalima… Ne bih rekao da je jedan poraz kriv za ovo stanje već ovo stanje traje jako dugo.

A što drugo mogu reći nego složiti se. Vjerujem da su ljudi koji vode HKS napravili sve da se ovo ne dogodi, ali eto… Na koncu, i sam sam bio izbornik i iz prve ruke sam se uvjerio kakvi sve problemi postoje. Reprezentacija nije klub i u reprezentaciji nemate nikakvog mehanizma da utječete na to ako netko otkaže zbog ovog ili onog razloga. Ovisite o čistoj dobroj volji igrača da dođe u reprezentaciju.

Glavni problem naše košarke leži u klubovima. Ako klubovi životare, ako se grčevito bore za svaki euro, ako ne mogu dovesti kvalitetne igrače od kojih će mladi učiti te uz njih stasati, jednostavno ste nemoćni. S Cedevitom sam kao trener igrao protiv estonskog Kaleva. Možemo mi misliti o Estoniji što hoćemo, ali taj je klub igrao finale Eurokupa. Pomeli su nas 25 razlike.

Držali smo se nekako samo u prvih par minuta. Dok mi živimo u prošlosti i mislimo da smo i dalje sila, države kao što su Estonija, Gruzija, Latvija, Finska itekako napreduj. Došlo je neko drugo vrijeme, a mi i dalje živimo zarobljeni u nekim davnim vremenima. Košarka je jako napredovala, igra se brže, igrači su sve atletičniji, a mi taj progres sve sporije pratimo. E sad, tko je kriv, ne znam, ali sigurno da netko jest. Ponavljam, treba napraviti ozbiljnu analizu i vidjeti kako dalje.

Tko bi trebao napraviti tu analizu? Pitam vas to, jer nakon svakog debakla, a njih smo se barem nagledali posljednjih godina, stalno slušamo o resetiranju i dubinskim analizama, a na kraju nikad ništa ne bude od svega toga. Savez je očito pokazao da je nesposoban za tako nešto, pa me zanima tko bi trebao preuzeti tu zadaću?

Nije na meni da o tome pričam, ali teško je dati neki konkretan odgovor. Nisam više izbornik, nisam unutra, pa ne znam koliko je na meni da dajem savjete, ali mislim da bi pozitivno bili da se svako toliko okupe treneri i svi ljudi iz košarke i da svatko ponudi neko svoje viđenje situacije. Pa ako treba i da se posvađamo, ali da do nekog plana na kraju dođemo.

Bilo je i prije nekih inicijativa za tim takozvanim Stručnim savjetima, ali dojma sam da to nikad nije prošlo zbog ega i taštine nekih ljudi. Čini mi se da se upravo na tom problemu vidi osnovna razlika između nas i Srba. Srbi mogu biti između sebe posvađani, ali kad je u pitanju reprezentacija, sve se stavlja pod tepih. Sjećam se jednog time-outa Saše Đorđevića tijekom polufinala Eurobasketa 2017. protiv Rusije. Dok je Đorđević objašnjavao igračima što i kako, iza njega su na nogama stajali Duda Ivković i Željko Obradović i samo su slušali. Mislim da nešto slično kod nas nije moguće.

Nažalost, htio ne htio, moram se složiti s tobom. Danilović i Đorđević izvan terena nisu razgovarali, a zajedno su odveli Partizan do naslova prvaka Europe. Možemo mi između sebe biti u ne znam kakvim odnosima, ali kad se dođe u reprezentaciju, onda sve to mora pasti u drugi plan jer bi reprezentacija trebala biti taj najviši cilj. Zašto kod nas to nije tako, ne znam.

Spomenuli ste da izbornik ovisi o dobroj volji igrača hoće li igrati za reprezentaciju ili ne. Zar to ne bi trebala biti čast svakom sportašu. S druge strane, znam da su do nedavno neki klubovi čak branili svojim igračima da se priključe mlađim selekcijama reprezentacije. Je li to normalno?

Ne znam što bih rekao. Kao trener, naravno da bi u bilo kojem trenutku pustio svakog svog igrača u reprezentaciju. Čak bih mu i savjetovao da mora igrati jer je to čast i ponos. E, sad mi dolazimo u situaciju da sve više igrača odbija pozive, a mlađi odbijaju igrati za svoje generacije kako bi trenirali individualno. To su stvari koje ne mogu razumjeti i koje se trebaju mijenjati.

Nakon poraza u Zadru i ispadanja, u jednom dijelu javnosti poteglo se pitanje krivnje izbornika Josipa Sesara. Je li Sesar mogao napraviti nešto bolje, ne konkretno protiv Francuske, već u cijelom ovom ciklusu?

Meni kao bivšem izborniku malo je glupo da komentiram Sesara. Josip je kao i svaki izbornik želio najbolje. Imao je neku svoju viziju, vjerovao je nekim igračima i to je njegovo pravo kao izbornika. No, je li moglo bolje, sigurno da je jer se na koncu nismo plasirali na Eurobasket.

E sad, u čemu je ili nije pogriješio, to nije pitanje za mene već za njega. Sesar je imao peh da su pred Francusku otpali Božić i Branković, dva važna igrača koji bi sigurno igrali važnu ulogu u rotaciji, posebice kad smo vidjeli da je Bosna bez Muse i Atića u Francuskoj izgubila na jedan posjed. Međutim, treba biti realan i reći da je Francuska bila bolja i da nismo imali realne šanse.

Nitko i ne tvrdi da se tu izgubila šansa za Eurobasket. Ona je nestala u Skenderiji u koju smo došli s +13, na poluvremenu smo imali egal (50:50) i onda potop u trećoj četvrtini (33:13). Praktički smo ostali bez Eurobasketa zbog jedne grozne četvrtine.

Griješe oni koji podcjenjuju reprezentaciju BiH. Pokazali su visok nivo na Eurobasketu 2022., a na toj utakmici u Skenderiji u fantastičnoj atmosferi odigrali su nevjerojatnu utakmicu. Gegić, Atić, a pogotovo Lazić su odigrali iznad 120 posto svojih mogućnosti, pogodili su neke nemoguće šuteve i stvari su krenule nizbrdo. Krivo mi je jedino da u trenucima kad smo imali tih +13 da nismo mogli naći mirnoću i igrača koji bi nas odveo u mirnije vode. Sve ostalo se vidjelo na terenu.

Nekad smo redovito harali u mlađim selekcijama, čak je i 2018. generacija Roka Prkačina u Novom Sadu postala prvak Europe. Danas su nam mlađe kategorije na dnu. O kakvim mi onda potencijalu pričamo i tko bi to onda trebao naslijediti Hezonju, Zupca, Šarića, Bogdanovića…?

Mi imamo jedan specifičan problem o kojem se jako malo priča, a ja sam pokušao. Nama igrači sve više odlaze na američke koledže, jer se sad otvorila ta mogućnost. Zatim, sve je veći utjecaj menadžera, koji odvode klince s 18 godina. To su ogromni problemi. Možeš imati odličnu generaciju koja dugo može igrati zajedno, ali što to vrijedi kad jedan ode na jednu stranu, drugi ne igra za reprezentaciju jer je na koledžu…

Jasno, svatko traži svoju sreću pod suncem i mladom igraču taj izazov ne možeš zamjeriti, ali mislim da se takve stvari trebaju regulirati. Vi trenirate mladog igrača od 14. do 18. godine, on ode, FIBA vam isplati pet tisuća eura i vi ste presretni što ste dobili bilo što. To je ozbiljan problem. Zatim, ponovit ću ono što sam već rekao, meni je nevjerojatno da neko dijete odbije poziv u reprezentaciju da bi cijelo ljeto individualno radio.

Čitava ta priča oko uspjeha leži upravo u zajedništvu i zajedničkom odrastanju generacija. Pravi put bi trebao biti taj da jedan trener odradi četverogodišnji ciklus i bude zajedno s klincima od 16 do 10 godina ili od 18 do 22 godine. To je jako bitno. Bitno je da ti momci jedva čekaju doći na okupljanje, da o tome pričaju, da dolaze s ponosom i da odrade što se od njih očekuje. Imali smo mi dobrih generacija, ali dogodilo se to što se dogodilo.

Nakon zlata u Novom Sadu 2018. očekivalo se da Roko Prkačin bude budući lider Hrvatske. Što se dogodilo?

Rekao bih da je tu krivica podijeljena. Puno je mladih igrača koji nemaju strpljenja i prerano odlaze vani. Evo, Ivan Bogdanović, kojeg sam trenirao u Cedeviti Junior, a radi se o velikom talentu, otišao je u Podgoricu i tamo ne igra. Trenirao sam ga i znam koliko može. Logičan put je bio da ostane još koju godinu i da se oko njega gradi tim. Nažalost, odlučio je otići. Takvih primjera imamo bezbroj. Ti momci su premladi za stvari koji ih vani čekaju. S druge strane, treneri koji pokušavaju preživjeti, nemaju vremena razvijati mlade igrače i zato bi oni neko vrijeme trebali ostati u klubovima u kojima bi se to moglo napraviti.

Čini mi se da ste sad spomenuli jedan veliki paradoks hrvatske košarke. 'Treneri nemaju vremena.' Kako nemaju vremena? Razumio bih to da Split, Zadar ili Cibona ganjaju mjesta u Euroligi i da treneri nemaju strpljenja čekati da mladi igrač preboli dječje bolesti. Ali pričamo o situaciji kad prvak Hrvatske osim satisfakcije da je prvak nema baš nikakav drugi benefit od toga. Hrvatski klubovi više od deset godina ne igraju Euroligu i Eurokup i stoga mi nije jasno zbog čega onda nemaju vremena i gdje im se to žuri?

Iskreno, ne znam. Stalno ponavljamo kako nemamo playa. Dok sam bio izbornik, bio je opći napad na mene nakon poraza od Finske u Rijeci kad je Gnjidić promašio ona dva slobodna bacanja. Pitam ja sad te silne stručnjake, kako napraviti pravog playa ako mu ne vjeruješ. Trener mora vjerovati igraču. Na koncu, Gnjidić je u tom trenutku bio na 80 ili 90 posto bacanja.

Sad dolazimo do druge stvari. Istina, ako je Gnjidić već promašio prva bacanja, lopta u idućem napadu nije smjela doći do njega. Pitate me zašto ga onda nisam vadio? Zato što smatram da trener mora vjerovati u igrača i stati iza njega. Svi plaču zašto nemamo playa, idemo napraviti playa. Alo, ljudi, pa ne ovisi to samo o treneru. Valjda se nešto pita i igrač i želi li on uopće ulagati u sebe i raditi.

Pravo je pitanje žele li oni uopće biti gladijatori i ubijati se da bi igrali. Imate igrača koji ne žele ujutro trenirati, a žele igrati. Pa, ne ide to tako. Jedan Rađa, Kukoč, pa i ja, u tim smo godinama trenirali kao manijaci po sedam, osam sati dnevno. Jasno mi je da su danas druga vremena, ali mora se pronaći neki balans. Danas klinac od 18 godina misli da može odmah igrati u Panathinaikosu. Ja mislim da ne može.

Istakli smo brojne probleme hrvatske košarke, ali mislim da je možda čak i najveći taj da više nemamo igrača takozvane srednje klase. Neće hrvatsku košarku spasiti Zubac, Šarić, Bogdanović već igrači kao što su nekad bili Darko Pahlić, Petar Popović, Vlado Alanović, Miro Jurić, Davor Kus, Ivica Marić… Znate li na što ciljam?

Upravo to ja stalno pričam. Mi takvih igrača više nemamo i stalno ovisimo o četiri, pet NBA igrača koji bi trebali spasiti stvar. Gledao sam sve utakmice ovih kvalifikacija. Jedna Estonija ima nekoliko jako dobrih mladih igrača, Španjolci polako uvode svoje mlade, Srbija isto, svi pomlađuju, svi rotiraju, svi osvježavaju…

Gledam tu Estoniju i vidim dečka od 20 godina na playu. To se tako radi, samo sve te reprezentacije imaju igrače koji iz godine u godinu igraju ili Euroligu ili Eurokup, pa čak i onu FIBA Champions League. A mi? ABA ligu u kojoj životarimo i sretni smo kad nam klubovi ne ispadnu. I tada slušamo kako je bila uspješna sezona. To je strašno.

Igramo jedino ligu u kojoj znaš svake godine tko će biti među najbolja četiri. Koji je smisao toga da su Partizan i Zvezda svake godine u finalu? Koga to zanima? Može se dogoditi da Partizan ili Zvezda, kad dođu iscrpljeni nakon Eurolige izgube u Zadru ili Splitu, ali to se dogodi jednom u deset utakmica. Jasno mi je da je jako teško uspoređivati nas i Srbiju.

Najprije, kod njih se zadržao kult košarke, koji kod nas ne postoji odavno, a drugo, oni jako puno ulažu. Volio bih da se i kod nas nešto tako pokrene, jer u Srbiji ta vrsta sportskog turizma prolazi jako dobro. Imaju dva Euroligaša, stalno su igri za nešto, a mi? Evo, u Dinamu sad tražim igrače i nitko ne želi doći. A i da dođe, tko će mi doći. Baš kako si rekao, nema naših igrača i to je tužna realnost.

Posljednje naše veliko natjecanje, a bojim se da ćemo se načekati do idućeg, bilo je EP 2022. kad ste vi bili izbornik. Bez obzira na jako dobar otpor Grčkoj na početku, dojma sam da je cijeli turnir bio jedno veliko mučenje koje je kulminiralo šokantnim porazom od Finske nakon kojeg je pao cijeli Savez. Što se tada događalo?

Da, bilo je to jedno čudno razdoblje. Istina, možda je bilo mučenje, ali trebate znati da smo od početka imali jako loš medijski tretman. Reći ću vam jedan detalj. U Varšavi smo pobijedili Poljake, koji su na Eurobasketu bili četvrti. A prema autobusu smo išli kao da idemo na sahranu. Jednostavno, to ne mogu razumjeti. Kad smo pobijedili Ukrajinu, kojekakvi stručnjaci su se javljali u medijima i pisali da to ne valja ništa. Kad smo pobijedili.

U redu kad izgubiš, onda se i treba raspravljati što nije valjalo, ali nas su vrijeđali i nakon pobjeda protiv ozbiljnih ekipa u turnirskom natjecanju. I Finska i Ukrajina, posebice Grčka, gdje smo izgubili čistim faulom u napadu Giannisa, koji je evidentno gurnuo Hezonju s leđa. Onda dolazi za Finska gdje imamo +7 i ne odigramo kako treba jedan pas na Smitha i okrene se situacija. Primimo koš na postavljenu obranu 0,3 sekunde do kraja. Praktički, sve se svelo na jednu loptu.

Da smo pobijedili, bili bi kraljevi. Vjerujem da bi imali šanse protiv Španjolske i bio bi to jedan od najboljih rezultata hrvatske košarke u posljednjih 20 godina. Nažalost, nije prošlo. Mogu reći da smo stvarno dobro radili, nitko nije iskakao iz sistema. Neki momci su došli igrati i ozlijeđeni, davali su sve od sebe, ali u sportu često jedna lopta odluči.

Markkanen nam je zabio 43 poena i svi su se pitali zašto ga nismo bolje čuvali. Nije nas on ubio, dobili su nas ostali. Finska je undersized ekipa, bez pravog visokog, s Markkanenom na petici, koji se stalno izvlači kao vanjski. Ljudi misle da je Finska egzotika od prije 30 godina, ali nas su dobili Salin, Jantunen i Maxhini na playu.

Kod rezultata 65:65 tri desetinke prije isteka treće četvrtine, Finci su imali loptu pod košem. Jasno je bilo da će ona ići na Markkanena. Na njemu su bili Hezonja, Šarić i Matković. Kako je moguće da neometan postigne koš, koji je možda i prelomio utakmicu? Video te situacije pogledajte OVDJE.

To se i ja pitam. Misliš li ti da sam im ja rekao da ga puste? Da sam ja bio na parketu, igrao bih puno čvršće. Sve smo mi to rekli, ali na terenu se često ne dogodi ono što planirate i što dogovorite.

Nakon tog poraza pao je cijeli Savez, a i vi ste otišli.

Prije nego što sam došao, odmah sam rekao da ako ne napravimo rezultat, da ću sam otići.

Je li postojao neki cilj na tom turniru?

Pa, nije baš da smo definirali cilj, spominjalo se polufinale, a ja bih osobno bio zadovoljan i četvrtfinalom. Dino se povukao prije turnira, a onda je Stojko rekao da odlazi. Ja sam napravio ono što sam i obećao. Nitko me nije tjerao, čak mislim da je Upravni odbor tražio da ostanem, ali sam smatrao da moralni čin da dam ostavku. Ono što me najviše boli je medijski linč koji je bio uperen protiv mene od prvog dana. Ne znam koji je razlog bio da me se od prvog dana napada sa svih strana.

Damire, zašto baš košarka?

Svi smo mi kao klinci najprije igrali nogomet. Nogomet je bio sport broj 1. Bilo je to sretno odrastanje, predivno djetinjstvo, igranje vani, sve ono što današnji klinci ne mogu ni sanjati. A onda je došla košarka. U ono doba, svaki kvart je imao igralište gdje se igrala košarka. Postojala su školska natjecanja i treneri su redovito dolazili na te utakmice tražiti talente.

Dakle, sve ono što nam danas nedostaje?

Upravo tako. Tada me primijetio jedan trener, Omer Kabil, kojeg ću uvijek isticati kao jednog od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Odigrao sam sjajno školsko natjecanje i on me odveo u Slobodu. Međutim, glavni razlog zbog kojeg sam se zaljubio u košarku bio je Dražen Petrović. Živio sam za subotu u pet popodne kad bih mogao gledati Cibonu. Ne samo ja, nego svi. Dražen je bio idol čitavoj mojoj generaciji. Bio je heroj s kojim smo se mogli poistovjetiti. Sanjali smo da ga vidimo u našoj dvorani u Tuzli i maštali smo da ćemo nekad igrati protiv njega. Naravno, isto je to vrijedilo za Tonija, Dina, Stojka i za ostale zvijezde.

Tuzla je 1989. dobila košarkaškog prvaka Europe. Jedinstvo predvođeno Razijom Mujanović i Marom Lakić donijelo je trofej u Tuzlu.

Nešto slično danas je nezamislivo. Zamislite da jedan mali grad kao što je Tuzla u košarci ima prvaka Europe. Bio sam na finalnoj utakmici protiv Primigija. Bilo je fantastično.

Sloboda je s vama i pokojnim Edinom Salaharevićem bila juniorski prvak Jugoslavije 1992. Posebno je tužna Edinova sudbina, kojeg su četnici brutalno ubili u rodnoj Vlasenici u rujnu 1992. iako je trebao biti dio juniorske reprezentacije Jugoslavije u kvalifikacijama za EP u Poljskoj.

Imali smo odličnu ekipu. Formirao ju je Omer Kabil, izuzetan čovjek, educiran, entuzijast koji je s nama radio volonterski. Iz te ekipe kasnije je nekoliko igrača napravilo velike karijere. Nažalost, i Edin je trebao, ali mu zlikovci to nisu htjeli dopustiti. Kabo je napravio kostur ekipe, a tadašnji generalni sekretar Slobode Miloš Bošnjaković doveo je Edina. Imali smo odličnu ekipu. Formirao ju je Omer Kabil, izuzetan čovjek, educiran, entuzijast koji je s nama radio volonterski. Iz te ekipe kasnije je nekoliko igrača napravilo velike karijere.

Nažalost, i Edin je trebao, ali mu zlikovci to nisu htjeli dopustiti. Kabo je napravio kostur ekipe, a tadašnji generalni sekretar Slobode Miloš Bošnjaković doveo je Edina. Sjećam se koliko smo bili sretni kad smo osvojili naslov prvaka. Za nas je to bilo kao osvajanje Europskog prvenstva. Dobili smo organizaciju završnog turnira kod nas u Tuzli i dvorana je bila krcata. Jako mi je žao što se o tome danas u Tuzli slabo priča, nitko o tome nema pojma, a to je velika šteta jer smo napravili nešto jako veliko za grad. Mada sve znaju naši prijatelji, obitelji. Na koncu, mi smo i igrali za naše prijatelje, htjeli smo da se priča o nama, željeli smo biti heroji ulice. Sanjali smo samo košarku, nikakve pare. Bilo je to takvo vrijeme.

Bili smo prvaci u toj generaciji, a samo dva igrača na kraju su otišla na taj turnir. Vladimir Vukičević i ja, koji sam bio najbolji junior države. S nama je bio i naš trener Sead Žunić, a koji je kasnije bio u Ciboni i Varaždinu, inače moj kum. Trebao je biti i Edo, ali nakon zadnjeg treninga u Tuzli odlučio je otići na par dana kući na Bajram. Nas je do Beograda prebacio otac Vlade Vukičevića. Otišli smo u Bečej na pripreme, a Edo je otišao u Vlasenicu i trebao nam se priključiti. To se nikad nije dogodilo. Kao da sam slutio da se nešto užasno sprema, molio sam ga da ne ide u Vlasenicu, da ostane s nama i da skupa krenemo za Beograd. Inzistirao je.

Bili smo više od prijatelja, sanjali smo zajedno. Taj entuzijazam koji je postojao kod nas bio je nevjerojatan. Da mi je danas imati takav entuzijazam, tko zna gdje bi mi bio kraj. Bilo nam je prekrasno, no to što se dogodilo Edi je zapečatilo život, a meni ga je obilježilo. I ne samo meni, nego cijeloj zlatnoj generaciji Slobode. Zaboravio sam reći, s nama je iz Slobode na te pripreme trebao ići još jedan igrač, Asim Paščanović, kasnije čuveni reprezentativac Turske koji je prošle godine počinio samoubojstvo. Ne znam jesu li njegovi roditelji znali nešto što mi nismo, ali mu nisu dali da sjedne u taj autobus.

Nakon što smo odigrali taj turnir u Poljskoj, rat je počeo u cijeloj BiH i bio je problem kako ćemo se Vukičević i ja vratiti u Tuzlu. Sreća u nesreći je bila da je tada prva ekipa Slobode u Beogradu igrala ligašku utakmicu s Partizanom jer je prvenstvo i dalje trajalo i bili smo priključeni prvom sastavu, tako da smo se s njima vratili doma. Na povratku smo prošli kroz Bijeljinu, punu četnika. Tu je veliku stvar odigrao trener Slobode Boro Đaković. Siguran sam da su nas pustili da prođemo samo zbog njega. Nekoliko dana poslije, 15. svibnja, počeo je napad na Tuzlu.

Je li istina da ste na jednoj od tih utakmica s Partizanom udarili šakom Sašu Đorđevića i pobjegli?

Je, kako znaš za to? Ma, bila je to glupost. Sjećam se da smo puno godina kasnije, kad smo Sale i ja bili u Realu, zajedno sjedili nas dvojica, Dragan Tarlać i Nikola Lončar i prisjetili se te situacije. Što je bilo? Sale nas je ubijao tricama. Nismo mu mogli ništa i Boro Đaković, pošto je to u imao u sebi, kaže: 'ajde mali, uđi i udari ga.' Ja ga pitam u čudu kako da ga udarim: 'Kako hoćeš.' Kako bih ja za Boru napravio sve, ništa, poslušao sam ga, ušao sam i udario sam ga u stomak. Kasnije smo se tome smijali. Ma, Sale, kakva je to igračina bila.

Počeo je je rat u BiH i vi dolazite u Zagreb, u Cibonu, koja vas je poslala na kaljenje u Donu.

Ja sam trebao doći u Split. Otac i ja smo u Splitu bili dva dana i praktički smo sve dogovorili. Ugovor je trebao biti potpisan na dvije godine, ali do tog posla nikad nije došlo. Umjesto mene, u Split je došao moj Tuzlak Damir Mršić, a ja sam otišao u Zagreb. Bože Miličević je inzistirao da ostanem i završio sam u Ciboni.

Je li vas iznenadio poziv Pere Skansija da budete dio hrvatske reprezentacije na Igrama u Atlanti 1996.?

Pa i nije. Pero je bio jedan od najvažnijih ljudi u mom životu. I kao trener i kao čovjek. Oplemenio me na više razina. Zamislite situaciju, ja odlazim iz Cibone, a on da bi me doveo u Fortitudo i riješi se Davida Riversa, jednog od najboljih Amerikanaca koji su ikad igrali u Europi. Dok ja nisam došao, par su bili David Rivers i Dominique Wilkins. I onda dođem ja. Rivers je došao iz Olympiakosa, koji je bio prvak Europe, a Cibona ih je dobila. Mi smo tada bili momci od 23, 24 godine. Zamislite danas da pred punim tribinama Cibona dobije prvaka Europe. Danas nezamislivo, zar ne?

Došli ste u reprezentaciju baš kad se počeo događati taj nagli pad. Debakl na Igrama u Atlanti 1996. bio je početak kraha hrvatske reprezentativne košarke. Što se dogodilo u Atlanti? Već od prve utakmice s Litvom bilo je jasno da nešto nije u redu jer nas je ubio veteran Kurtinaitis, a imali smo sjajnu momčad s Kukočem, Rađom, Komazecom, Vrankovićem, Perasovićem, Tabakom…

Teško je to objasniti. Imali smo po imenima možda i najbolju ekipu… Ne znam, imamo osjećaj da na tom turniru sve što je moglo poći krivo da je pošlo krivo. Protiv Litve smo izgubili u produžetku, Marcelić je iz kuta imao otvorenu tricu za pobjedu, a on takve šuteve nikad nije promašivao. Onda ta Australija. Andrew Gaze da je bacio iz aviona, pogodio bih. Događaju se i takve utakmice.

Zatim dolazi Eurobasket u Barceloni 1997. kad smo završili tek 11. s omjerom 2-6. Izgubili smo sve što smo mogli izgubiti, a posebno ostaje u pamćenju onaj čuveni poraz od budućeg prvaka SRJ tricom Đorđevića u zadnjoj sekundi iz nemoguće situacije.

Pero se na za taj turnir odlučio radikalno pomladiti momčad, mada smo i tada imali jaku ekipu. Svi znamo kako je završila utakmica protiv Jugoslavije, a rijetki pamte da smo protiv tada strašno jake Španjolske vodili čitavu utakmicu i tek na kraju izgubili. Ne znam, nedostajalo nam je iskustva i sreće.

Žarko Paspalj mi je pričao da je u Ateni dvije godine ranije bila prilično šizofrena situacija gdje su hrvatski igrači bježali u hotelu od srpskih. Kako je izgledalo to u Barceloni?

Jako slično. Jako čudna situacija je to bila. Hrvati su bježali od Srba, Srbi od Hrvata… Meni je to sve skupa bilo apsurdno. I onda sam vidio svog prijatelja Sašu Obradovića, protiv kojeg sam godinama igrao dok sam bio igrač Slobode, a on Zvezde. Pred svima smo se zagrlili. Znam da su neki s obje strane na to čudno gledali, ali baš me je bilo briga. Bili smo prijatelji. Sad to zvuči smiješno, ali takva su vremena bila.

Na Eurobasketu 1999. nas je protiv Njemačke ubio anonimni Dražan Tomić, dvije godine kasnije smo imali +17 protiv Turaka u Istanbulu u četvrtfinalu i u produžecima smo ispali, a 2003. raspad je počeo već u prvom kolu u grupi kad smo protiv Grčke u zadnju minutu ušli s +6 i onda izgubili na račun slobodnih bacanja koja su promašivali bekovi.

Sve znam, sve znam. Posebno ne mogu si oprostiti tu utakmicu u Istanbulu. I dalje mi nije jasno kako smo to izgubili.

Bili ste dio hrvatske reprezentacija koja je izgubila u Skenderiji od BiH 1997. u neviđenoj atmosferi kad je Nenad Marković odigrao partiju života. Jeste li imali problema u Sarajevu?

Bilo je vrijeđanja, ali ako je to jedini problem, onda je to to. Atmosfera je bila neponovljiva.

Damire, za kraj, jeste li zadovoljni svojom karijerom?

Je li moglo bolje? Moglo je. Je li moglo gore. O da, moglo je puno gore. Iskreno, ja sam zadovoljan jer sam igrao u najvećim klubovima Europe, osvojio sam puno toga i mogu reći da mi je košarka dala puno toga. Na tome sam joj zahvalan.