Kao klinac od pet godina po zemlji još je jedva vozio bicikl s dodatnim kotačima za osiguranje, ali se bez ikakve teškoće penjao po stijenama. Tata mu je Boris, jedan od utemeljitelja penjačkog sporta u Hrvata. S takvim genima titula svjetskog juniorskog penjačkog prvaka gotovo je zagarantirana? Pitam to Bornu Čujića, dan nakon što se sa zlatnom medaljom u bouderingu vratio iz Kine gdje se u Guangzhou održalo svjetsko prvenstvo u penjanju, sportu koji će na u Tokiju 2020. dobiti status olimpijskog sporta.

Gotovo cijeli svoj život Borna se pentra po stijenama

'Polako, zaboravili ste 14 godina pentranja, od toga 10 ozbiljnog treninga, natjecanja i odricanja', kaže Borna još uvijek bistreći dojmove nakon svečanog dočeka i velikog tuluma u dvorani na Zagrebačkom velesajmu, gdje je dobrim dijelom i kaljeno kinesko zlato. Za širu javnost to je možda prvi put da joj je pažnja skrenuta na Bornu, reprezentativca i člana Pulfera, ali iza njega stoje brojni međunarodni sportski uspjesi. Višestruki je prvak Hrvatske u disciplinama boulder i lead, sakupio je brojne dobre plasmane na natjecanjima za Europski omladinski kup i posložio puno ispenjanih teških smjerova u prirodi diljem svijeta...

No, prvi radni dan našeg najuspješnijeg mladog penjača nakon povratka iz Kine ne uključuje uobičajenih tri sata penjanja na umjetnoj stijeni. Od ove godine 19-godišnji Borna student je ekonomije pa će umjesto studiranja novih smjerova ovaj put ponavljati gradivo za sutrašnji kolokvij. U tom smislu, moglo bi se reći, penjanjem će se taj dan baviti - ekskluzivno za tportal.hr.

'Slušam tatu, ali njegove savjete malo promijenim'

'Naravno da je obitelj važna, posebno kad je riječ o malim sportovima, iako ne volim taj naziv, jer postoje samo sportovi i uspješniji i manje uspješni sportaši. Vidio sam tatu što radi, to mi je bilo kul, kao i mom bratu Timonu, koji se u međuvremenu ostavio penjanja. Tata nas je vozio na penjališta i učio, ali još kad sam bio mali, kad bi mi na natjecanju kazao što bih trebao raditi, znao sam mu reći: Ostavi mene da ja razmislim. Slušam i sada tatu, ali njegove savjete kao i onda malo promijenim. To se pokazalo uspješnim', kaže mi kad ga pitam za utjecaj oca Borisa, iza kojeg stoji 30 godina alpinističke i penjačke karijere, započete još u dane kad su se penjači mogli izbrojiti na prste jedne ruke, a umjetne stijene se nalazile u garažama. O penjanju se tada izvan grupe zanesenjaka nije znalo puno, ali čini se kako ni danas mnogima nisu baš jasna pravila igre.

'Ak' baš ne moram, rađe bih ostal doma!'

'U sportskom penjanju postoje tri discipline: težinsko, brzinsko i bolder. Kad me prijatelji pitaju onda im slikovito kažem: brzinsko vam je kao trčanje na 100 metara. Težinsko je na neki način duga pruga, imate stijenu od nekih 10 do 20 metara pa tko se uspije dalje popeti. A boulder, e to je malo teže objasniti. Tu imate pet smjerova koje prvi put vidite u životu. Imate pet minuta da ispenjete jedan smjer koji u sebi uvijek skriva neku kvaku. Dakle, prije no što se bacite na njega, najprije ga morate u glavi posložiti, vidjeti poteze unaprijed, kojom rukom ćete napraviti koji potez. Kako prići hvatištu. Dakle, osim izvrsne tjelesne pripremljenosti i tehnike, morate imate neku vrst imaginacije koja ide uz šah. Samo što ovdje ne dobijete mat nego – padnete. Naravno, to nisu teški padovi. A kad ste otresli, vidite gdje ste pogriješili pa nanovo. Ali štoperica ne staje i to zna biti jako dinamično. Ode vam minuta na skeniranje u glavi, pa krenete, pa padnete, pa se morate malo odmoriti, pa opet. A kad ispenjete smjer, nekad vam za njega treba i četiri pokušaja, pet minuta odmora pa novi smjer. Eto, u tome sam ja u Kini bio najbolji', objašnjava mi nasmijavši se kad sam mu napomenuo kako je vjerojatno tvorac najotkačenijeg sportskog mota za koji sam čuo. Glasi: 'Ak' baš ne moram, rađe bih ostal' doma!' - tako barem piše na stranici ZG tima, Zagrebačke penjačke scene. Je li to rekao kad je trebao ići u Kinu?

Išijas ga je stisnuo uoči putovanja na natjecanje u Kinu

'Gdje ste to samo izvukli! To mi je poštapalica kad moram ići na neko penjanje u prirodu, a recimo u sobi je toplo, a vani zima, vlaga. Ali za dvoranu i umjetnu stijenu to ne vrijedi', kaže objašnjavajući da njegov režim treninga znači pet treninga u dvorani, a vikendom obično završe u prirodi. Međutim, bilo je razloga zbog kojih je sa zebnjom putovao u Kinu – danima prije stisla ga je neka vrst išijasa, trpio je bolove i 10 dana prije putovanja uopće nije trenirao.

'Mislio sam da neću imati neke šanse, da mi je tih 10 dana netreniranja oduzelo snagu, ali pokazalo se da je svježina dobro djelovala, a i važno je da se taj upaljeni živac nije javljao tijekom natjecanja', objašnjava mi okolnosti iza kulisa. Pred njim je kao veliki cilj sada Tokio, gdje će 2020. prvi put na Olimpijadi sudjelovati i penjači, ali ta odluka uz veselje ima i neke dvojbe. Iz samih penjačkih krugova postoje različita razmišljanja. Na Olimpijskim igrama će se inzistirati da se uzimaju u obzir sve tri penjačke discipline, težinsko, boulder i brzinsko, a ne svaka pojedinačno. To teoretski znači da netko tko je dobar u sve tri, ali ne najbolji, može biti proglašen olimpijskim pobjednikom. Bornu to baš posebno i ne brine.

Valja se dobro pripremiti za Olimpijske u Tokiju

'I na ovom natjecanju bila je, da tako kažem, ukupna medalja. Mislim da sam ukupno bio treći ili četvrti. No svakako bi trebalo vrednovati uspjehe u svakoj disciplini, u tom slučaju ukupna medalje nije sporna. No na meni je da se najprije dobro pripremim, odradim natjecanja na putu do Tokija', kaže. A na pitanje misli li da će njegov uspjeh utjecati na to da penjanje u Hrvatskoj dobije bolji tretman i privuče više sponzora i mladih nego dosad, odgovara kratko: 'Volio bih da mogu odgovoriti s da.'

Save