Samo najveći nogometni fanatici, oni koji vole zaviriti u povijesne knjige ili istraživati po internetu znali bi odgovor na pitanje tko je zabio najviše golova ikad. Vjerojatni odgovori ostatka svijeta bili bi igrači nabrojani u leadu ovoga teksta, a samo pojedinci sjetili bi se Josefa Bicana.

O njemu se ovih dana ne bi ni govorilo da Cristiano Ronaldo nedavno nije zabio 750. gol u službenim susretima prvih liga, reprezentacije i europskih natjecanja. Portugalac je po tom učinku na četvrtoj poziciji svih vremena, ispred su još Pele (767), Romario (772) i glavni protagonist ovog teksta - Josef Bican (805).

Da, 805 u 530 utakmica! Pele se znao pohvaliti da je tijekom karijere zabio više od 1000, zapravo s prijateljskim susretima i preko 1200, ali kada bi se i to gledalo, Bican bi i tada bio nenadmašan jer je u zabilježenim službenim i neslužbenim dvobojima 'poentirao' više od 1560 puta.

Suigrači i drugi svjedoci toga vremena u razgovorima o Pepiju tvrdili su da je brojka golova zapravo veća, nestvarna - pet tisuća. Teško za povjerovati, a oni koji nikako ne mogu 'progutati' to da slavniji majstori lopte nisu ni blizu Austrijancu/Čehu poručuju kako je u ona vremena bilo lakše zabijati.

'Puno sam puta čuo teoriju da je u moje vrijeme bilo lakše zabiti. Ali prilike su bile iste i prije stotinu godina i bit će iste za stotinu godina. Situacija je jednaka i prilika se mora pretvoriti u gol. Ako sam imao pet prilika, zabio sam pet, ako sam imao sedam, zabio sam sedam', rekao je Bican u razgovoru prije dva desetljeća.

Rođen je 25. rujna 1913. u Beču u austrijsko-češkoj obitelji, bio je drugo od troje djece Františeka i Ludmile, školovao se na periferiji grada, a praznike je provodio kod bake i djeda u Sedlecu u blizini Praga. Prvi veliki problemi za malog Pepija došli su kada je otac morao u Prvi svjetski rat, ali strah i strepnju zamijenila je sreća jer se František vratio neozlijeđen, što je bilo malo čudo s obzirom na ogromna stradanja u Velikom ratu.

Nogomet mu uzeo oca, a loptu je natjeravao bos

No onda je nogomet tada osmogodišnjem Josefu uzeo oca. Naime František je igrao za bečku Herthu i u jednoj utakmici dobio udarac u bubreg. Liječnik mu je savjetovao operaciju, nesretni František ju je odbio i na kraju preminuo od ozljede s 30 godina. Čovjek koji je preživio Prvi svjetski rat smrtno je nastradao igrajući nogomet.

Uslijedili su dani, mjeseci i godine preživljavanja. Majka se zaposlila u restoranu, ali bilo je to razdoblje u kojem je većina stanovništva gladovala pa je tako i Pepi praznog trbuha odlazio u krevet. Na surovu stvarnost zaboravljao je ganjajući loptu, zapravo neku vrstu krpenjače sklepane od svega i svačega. Kopačke? Nemojte biti smiješni, nije bilo novca ni za kakvu obuću pa je mladi Bican bosonog jurio za loptom po blatu, prašini i kamenju, ali taj nedostatak adekvatne opreme zapravo mu je pomogao u usavršavanju tehnike.

Još prije svoje tinejdžerske dobi, sa samo 12 godina, počeo je igrati za voljeni očev klub Herthu Vienna u juniorskoj momčadi. Njegova lakoća zabijanja impresionirala je sve, a jedan od sponzora kluba dodatno ga je potaknuo dajući mu šiling po golu. Svojoj siromašnoj obitelji otvarao je put prema blagostanju, a imao je i sreću jer je u to vrijeme Austrija bila luda za nogometom - svi su ga obožavali, bogati i siromašni, političari i radnici, mediji...

Bican je s 15 godina debitirao za seniore, a cijelo vrijeme imao je potporu obitelji pa iz tog perioda dolazi i priča kako je u jednom susretu majka uletjela na teren te kišobranom mlatila igrača koji je prije toga pokosio njenog Pepija. Uskoro više nije mogla gledati divljačke nasrtaje na sina, a kojih je bilo jako puno, te je prestala uživo pratiti utakmice.

Njegov meteorski uspon nije prošao nezapaženo te je 1931., prije 18. godine, potpisao za bečki Rapid, najveći austrijski klub. Za početak je dobio 125 šilinga tjedno, ali za nekoliko godina taj iznos je narastao za 600 šilinga (danas bi to bilo, preračunato u našu valutu, preko 120 tisuća kuna). Bio je to u ono vrijeme sjajan novac jer je, recimo, kvalificirani radnik dobivao mjesečnu plaću od 100 šilinga.

Ulazak u reprezentaciju i SP 1934. te odbijenica Hitleru

Tih godina Pepi je ušao u reprezentaciju, čudesnu momčad Wunderteam koja je otišla na SP u Italiju 1934. kao možda najveći favorit za zlato, ali... Austrija je u polufinalu igrala s domaćinom Italijom te izgubila 1:0. Tadašnji premijer Benito Mussolini odlučio je napraviti sve što je potrebno da odvede Italiju do titule jer je koristio natjecanje za svoju propagandu.

Švedski sudac Ivan Eklind prije utakmice bio je gost na večeri Mussolinija, a u polufinalu nije svirao prekršaj kada su austrijskog golmana s loptom domaći nogometaši unijeli u gol. Bio je to jedini pogodak. Za nagradu je svirao i finale, a Italija se okitila naslovom.

Poslije četiri godine, 93 utakmice i 120 golova voljeni Pepi slomio je srca navijačima Rapida i 1935. otišao prema gradskom rivalu Admiri, u kojem je bio do 1937. (31 nastup, 57 golova).

'Nevjerojatno precizan igrač, čovjek promašuje tek jednu od dvadeset šansi. Sjajno fizički građen, brz poput najboljih atletičara, svoju igru je pomoću treninga dovodio do savršenstva', opisivali su ga novinari.

Imao je sve, trčao je 10,8 na 100 metara, što je tada bilo vrijeme vrhunskih sprintera, ali još fascinantnija bila je ta njegova hladnokrvnost pred golom. Pisalo se da je Pepi vježbao tako što je na poprečnoj gredi postavio deset boca, a samo ako je imao loš dan, srušio bi ih 'tek' devet iz deset pokušaja.

U međuvremenu je imao ponudu Juventusa i da je otišao u takav klub, možda bi bio poznatiji te bi dostigao status drugih legendi iz tog doba, kao što je bio Ferenc Pusakas. No odbio je! Razlog? Bježao je od politike i Mussolinijeva režima, a nije mogao zaboraviti ni SP, na kojem je pokraden. Na kraju je otišao u očevu domovinu, u Slaviju Prag, u kojoj je igrao od 1937. do 1948. i postao njihov najveći igrač u povijesti s 306 utakmica i 571 pogotkom u službenim susretima.

Ironično je to što je bježao od jednog režima, a upao u drugi, onaj Adolfa Hitlera. Nijemci su izveli Anschluss Austrije, pa je nije bilo na SP-u 1938., a nacisti su pod svoju zastavu zvali najbolje austrijske nogometaše. Pepi je pokazao hrabrost, nije želio igrati za Hitlera i odbio je poziv u reprezentaciju pa mu je Svjetsko prvenstvo 1934. ostalo jedino na kojem je bio.

Ljubomora suigrača, problemi u komunizmu

Bican se s obitelji preselio u Prag, ali idila nije dugo trajala jer je počelo novo krvoproliće – Drugi svjetski rat. I u takvim uvjetima lopta se u Čehoslovačkoj kotrljala bez obzira na njemačku okupaciju. Bican je i dalje bio neumoljiv, rasturao je, ljudi su ludovali za njime, bio je nogometni bog. Status kakav je Maradona imao u Napulju on je imao u Pragu, ali nije mu bilo lako.

Tisuće navijača pohodile su njegove treninge, uzvikivali su njegovo ime, ali to je izazivalo ljubomoru u vlastitim redovima. Nije bio samo meta nasrtaja suparničkih igrača, nego je i verbalno vrijeđan među suigračima, od kojih su ga neki nazivali austrijskim kopiletom zbog obiteljskih korijena. Ni takve ružne situacije nisu ga pokolebale, trpao je, trpao i trpao.

Imao je sređen privatni život u braku s Jarmilom, s kojom je dobio dva sina. Zahvaljujući nogometu, prije svega svojoj vještini zabijanja, stekao je malo bogatstvo pa je počeo živjeti ekstravagantnim životom, no nije to bilo isto kao danas - manekenke, jahte, luksuzni automobili, nego su to bila druženja s poznatim glumcima onoga doba, s književnicima, igranje tenisa s drugim čehoslovačkim sportašima. Sve to nekako zvuči pitomo i neobično u odnosu na današnja vremena.

Rat je završio, ali koliko god je bježao, od politike nije mogao pobjeći. Godine 1948. komunizam je došao u njegovu zemlju, a komunistička stranka dosjetila se da bi upravo on mogao biti njihovo zaštitno lice. Bican se našao u moralnoj dilemi, odbio je Juventus upravo zbog toga, odbio je Hitlera, a sada ga opet svojataju. Ostao je dosljedan sebi – opet je rekao 'ne' politici i gotovo se pokopao.

Uslijedio je pritisak vlasti i iako je isticao da je imao skromno porijeklo i da je sve zaradio nogometom, postojala je mogućnost da ostane bez svega pa je za dobrobit kluba i sebe napustio Slaviju i potpisao za Železnary Vitkovice, klub za koji je navijala radnička klasa. Bio je to savršen potez jer su ga neko vrijeme ostavili na miru, a on je od 1949. do 1951. u 58 utakmica dao 74 gola.

Godine 1952. šokirao je odlukom da ode u drugoligaša Hradec Kralove (devet utakmica, 19 pogodaka), ali njegova popularnost nije bila ništa manja, što mu je donijelo nove neugodnosti. Naime 1. svibnja 1953. dogodio se incident na prvosvibanjskoj paradi. Bio je prisiljen sudjelovati u mimohodu u propagandi novog predsjednika, ali dok je iz zvučnika 'vrištalo' 'Živio predsjednik Zapotocky, živio predsjednik Zapotocky', narod je vikao 'Živio Bican, živio Bican'.

Bila je to šamarčina Komunističkoj partiji, a posljedice su bile neizbježne iako popularni nogometaš nije bio kriv za to. Odmah mu je naređeno da s obitelji napusti Hradec Kralove. U roku od sat vremena otpratila su ih dva vojnika partije, a na željezničkoj stanici slučajno ih je vidjela skupina od 50 radnika koji su krenuli u pomoć Bicanu te su pitali ima li kakvih problema. Pepi ih je uvjerio da je sve u redu jer bi oni u suprotnom stupili u štrajk, a tada bi on bio osuđen na najmanje 20 godina zatvora zbog poticanja na štrajk.

Odlazak u trenerske vode i borba za ostavštinu

Sljedeća stanica bio mu je njegov voljeni grad Prag. Vratio se u Slaviju, koja se tada zvala Dinamo, i za nju je dao svoje posljednje golove prije nego što je 1956. otišao u igračku mirovinu s 42 godine na leđima, kao najstariji nogometaš lige.

Zatim se bacio u trenerske vode, vodio dosta klubova širom zemlje, ali nije mogao napraviti značajniji utjecaj. Bio je gospodin i bilo mu je teško nositi se s prosječnim igračima i njihovim ponašanjem. Pod komunističkim režimom zaplijenjen je velik dio njegove imovine, čak su mu i prijatelji okrenuli leđa pa je završio kao radnik na cesti na praškom željezničkom kolodvoru Holesovice i njegov je život opet klizio u siromaštvo.

Tijekom proljeća 1968. Bican je impresionirao gostujuću belgijsku momčad Tongeren i dobio ugovor kao trener, a bilo je to prvi put da se tijekom klupske karijere izvukao iz srednje Europe.

Stvari su nabolje krenule tek 1989. Komunista više nije bilo. Vratio je dio svoje imovine, ali najviše od svega želio je vratiti ugled, što mu je na kraju i uspjelo. Dobio je zadovoljštinu i kao igrač jer je Međunarodna federacija nogometnih povjesničara i statističara (IFFHS), uz njegovu pomoć, uspjela pobrojati njegove pogotke, zbog kojih je i danas najveći golgeter u povijesti nogometa.

Napokon je živio mirnim životom, a to je trajalo sve do zime 2001., kada je hospitaliziran. Nadao se da će se za Božić moći vratiti kući, ali je preminuo 12. prosinca u 88. godini.

'On nije hodao po terenu, već je lebdio u svoj toj eleganciji...', opisao je Bicana mlađim generacijama i novinarima još jedan austrijski majstor, Matthias Sindelar.

Zanimljivosti:

• bio je igrač tri reprezentacije – Austrije (27 nastupa i 27 golova), Čehoslovačke (33/44) te Bohemije i Moravske (4/13)
• od IFFHS-a je dobio Zlatnu loptu za najboljeg strijelca 20. stoljeća
• za Austriju je debitirao s 20 godina i 64 dana (29. studenog 1933.) u remiju protiv Škotske (2:2)
• na svojem jedinom SP-u 1934. zabio je jedan pogodak i to u produžecima četvrtfinala protiv Francuske 3:2
• čak 11. puta bio je prvi strijelac neke prve lige
• sa Slavijom Prag osvojio je šest naslova prvaka