Je li Hrvatska 'ne tako loša' kao što je naoko izgledala u Reykjaviku i hoće li ovaj play-off most do Brazila izdržati kad u utorak u Zagrebu krenemo njime? Je li čaša napola prazna ili napola puna poslije islandskih 0:0 s igračem više 40 minuta? I kako ćemo, kvragu, Islandu na Maksimiru zabiti dva komada – jer ako im zabijemo samo jedan sve će se svesti na strepnju i pitanje hoće li trošna ograda/obrana izdržati do kraja ili popustiti...

Morali smo znati da neće biti lako – da se progresivno propadanje pod Štimcem ne može tek tako preko noći preokrenuti i postaviti momčad na pravi put, kao i to da Island nije neka bezvezna reprezentacija, koliko god se naši mediji veselili tome što smo je izvukli u doigravanju. Usprkos velikoj realnoj razlici u individualnoj kvaliteti, domaći igraju znatno brže od Hrvatske; usprkos vrlo pragmatičnoj i pomalo 'old school' taktici njihovog izbornika, oni su u stanju lakše stvoriti šansu za pogodak, a način na koji se u jasnim linijama brane s desetoricom (ili devetoricom, nakon isključenja) zapravo je zadivljujuć – iako se potkraj utakmice stao ozbiljno raspadati, ali Hrvatska to nije uspjela iskoristiti.

Vidjeli smo jako puno (što starih, što novih) detalja i aspekata igre u pristupu kojeg je Niko Kovač predstavio u Reykjaviku. U danima koje dolaze trebamo i moramo analizirati što više njih da bismo vidjeli na čemu smo – jer bilo je to ipak zamjetno bolje od onoga na što nas je Hrvatska (nažalost) navikla u posljednjim utakmicama pod Štimcem, ali bilo je i podosta minusa u odnosu na ono što mislimo da su realne mogućnosti Vatrenih.

Temeljno pitanje ostaje isto – što je najjači dio, 'forte' kako se to danas običava nazivati, hrvatske reprezentacije? Štimac je bio pomalo opsjednut napadačima, a Kovač je – kako se čini – krilima. No zar su Iličević i Perišić naši najbolji i ključni igrači, pa da nam se na njima igra bazira i da o njima pričamo poslije utakmice, ili su to možda središnji veznjaci među kojima su takve dvije klase poput Modrića i Rakitića, a zatim i Kovačića te Badelja?

Ono što je Hrvatska igrala ne možemo ni uz najbolju volju opisati kao očekivanih 4-2-3-1. Kad pogledamo linije kretanja i karakteristike igrača, bila je to zapravo formacija 4-4-1-1 – derivacija 4-4-2 s dvojicom u sredini (Modrić i Rakitić), više-manje klasičnim krilima (Iličević i Perišić) i jednim igračem (Eduardo) u međuprostoru između veze i špice. Protiv suparnika koji se poredao u klasičnijem sustavu 4-4-2 to nije dobro funkcioniralo.

Ne može se reći da u Kovačevoj strategiji nije bilo logike. Protiv Islanda, koji malo igra kroz sredinu, moglo se postaviti bez klasičnog defenzivnog veznjaka, imalo je smisla i pokušati s Eduardom u 'rupi' između suparničke veze i obrane te napasti islandske slabe točke – bočne braniče – preko okomitih krilnih igrača. No Lagerbäck je određenoj mjeri nadmudrio Kovača. Njegovi vanjski veznjaci/krila pomaknuli su se u sredinu i pomagali pri blokiranju Modrića i Rakitića, koji su u prvom poluvremenu bili pod znatnim pritiskom i teško su nalazili dodavanja jer Pranjić i Srna nisu previše izlazili naprijed, dok su im Eduardo i dvojica krila često bili predaleko.

Kao i mnogi prije njega, Lagerbäck je uvidio da treba pritisnuti u sredini i prisiliti Modrića da se vraća sasvim u krilo obrane, gdje su mu opcije dodavanja vrlo ograničene. Kad uz sebe nema defenzivnog 'holdera', onda nužno na sebe preuzima većinu tih dužnosti i ne može dovoljno sudjelovati u kreaciji – što je za nas katastrofa, jer Modrić je naš najkreativniji igrač. Osim toga, Rakitićeve mogućnosti se u ovakvom sustavu većinom uzalud trate, jer je predaleko od toga da bi kvalitetno proigrao krila ili napadače ili sam pucao na gol, što često radi u Sevilli.

Hrvatska je uporno pokušavala preko krila, što je očito bila Kovačeva namjera. Iličević je bio potpuni izbornikov promašaj – niti su mu suigrači upućivali previše lopti, niti je on nešto napravio s njima kad bi ih dobio. Dupliranje tog boka nije donijelo nikakav rezultat, Iličević se nije pomaknuo od aut-linije niti oslobodio prostor za Srnin prodor. Ivo je u prvom poluvremenu nabacio dvaput (nijednom precizno), a Darijo u cijeloj utakmici također samo dvaput (jednom precizno). Ironično, u drugom je dijelu Olić s te strane centrirao šest puta (jednom precizno) – Olić, kojemu centaršutevi sigurno nisu jaka strana.

Na drugoj je strani sve funkcioniralo bolje: Pranjić je pozitivno iznenadio dobrim pokrivanjem i vrlo upotrebljivim loptama prema naprijed, iako uopće nije prodirao po strani nego je ulazio u defenzivnu sredinu. Perišić je nekoliko puta stvorio višak svojim individualnim prodorima, ali zapravo nije bio opasan po gol, dok su golman ili obrana lako hvatali njegova nabacivanja.

Eduardo se povremeno učinio opasnim više zbog pozicioniranja nego zbog ijednog dodira s loptom, a Mandžukić je bio posve izvan igre: budući da su islandski braniči bježali od lopte kao vrag od tamjana (naši stoperi: 153 dodavanja; njihovi: 39), Mario nije imao na koga vršiti presing, a nije dobivao ni upotrebljive lopte u dubinu niti kvalitetne centaršutove (od ukupnih 31 nabacivanja, samo četiri su našli suigrača, što je katastrofalan omjer): Bayernov golgeter ostao je sasvim uludo potrošen u ovoj utakmici.

Ne bi li, barem za zagrebačku utakmicu, bilo bolje kad bi Kovač konačno sastavio pravi trokut veznjaka? Možda nam protiv Islanda doista ne treba Vukojević ili njemu sličan igrač, ali s Badeljem ili Kovačićem bi ova sredina sigurno živnula i oslobodio bi se put za izlazak Modrića i (posebno) Rakitića u međuprostor između suparničke sredine i obrane, kao što je bio slučaj u drugom poluvremenu sinoć – to bi Islanđanima bilo neusporedivo teže za blokirati i braniti. Krila nikad nisu bila naš 'forte', nije li bolje pokušati kroz sredinu? Ili bi – ako ćemo ustrajati u igri preko krila kojih zapravo nemamo – možda bilo uputno 'životinju' Mandžukića privremeno staviti na jedno, a na drugo prebrijanog i odličnog mladića Rebića?

Pred uzvrat u Zagrebu hrvatska reprezentacija je poput ekspedicije u autobusu 'Firme Krstić' koja opipava teren u situaciji kad vrijeme polako istječe i curi. Ma nije to tako loše kao što izgleda, ali opet nije nikakvo jamstvo da ćemo bez problema prijeći most. Moramo naći načina da ga učvrstimo...