U najavi utakmice Galatasarayev strateg Fatih Terim rekao je da njegova momčad ni u Madridu neće odustati od svoje napadačke igre. Izuzetno hrabro, reklo bi se – međutim, stvar je zapravo u tome da nije imao ni puno izbora.

Turski div je u zimskom prijelaznom roku doveo Wesleya Sneijdera i Didiera Drogbu. Domaći napadač Burak Yılmaz usto igra u životnoj formi i do ove je utakmice s Cristianom Ronaldom dijelio prvo mjesto ljestvice strijelaca u Ligi prvaka. Terim je tražio sustav u koji bi uklopio svu trojicu i našao ga je u pomalo staromodnom 4-3-1-2, često raspoređenom u romb: Sneijder kao ofenzivni, Felipe Melo defenzivni veznjak, a Altintop i Inan pomaknuti prema sredini. U tom je rasporedu Galatasaray, pod uvjetom da su svi prvotimci raspoloživi, adekvatno pokriven na svim pozicijama u napadu i u vezi.

No u obrani baš i nije. S obzirom na to da je formacija prilično uska, bočni braniči trebaju pokrivati velik prostor: Eboue i Riera vrlo su ofenzivni i dinamični, ali samim time otvara se i opasnost od suparničkih protunapada preko krila. Središnje braniče igraju Semih Kaya – vrlo talentiran, ali na najvišoj razini još nedovoljno iskusan – te poslovično nesigurni Dany Nounkeu. Radi se o vrlo ofenzivnoj postavi koja Galati može donijeti premoć u susretima s ravnopravnim suparnicima, ali koja je obrambeno očito ranjiva protiv jačih od sebe.

Jedino što je Terim realno mogao napraviti da to nadoknadi, bilo je izostaviti nekoga iz napadačkog terceta najvećih zvijezda i zamijeniti ga defenzivnijim igračem, dakle i modificirati sustav. To bi sigurno bio kontroverzni potez koji ne bi naišao na odobravanje navijača, ali turski trener nije takvog karaktera da bi strahovao od njihovih reakcija. Prije bi se moglo reći da je njegova odluka bila pragmatična – Galatasaray naprosto puno bolje igra napad nego obranu; što više napadao, to se manje mora braniti i za očekivati je da tako ima više šanse za izboriti dobar rezultat.

A 'dobar rezultat' je u ovom slučaju značio postizanje gola u gostima, bez da se primi više od 2-3. Rezultat koji bi ostavio neku nadu za uzvrat. Nije bilo nerealno očekivati da se to može dosegnuti.

S druge strane, stilu igre Mourinhove momčadi najviše odgovara kad se suparnik otvori i pokušava napasti. Stoga mu je to drage volje i dopustila. Bio je to sasvim suprotni pristup od onoga koji je Bayern primijenio na Juventus večer ranije: Real se nije služio visokim presingom i dobrim je dijelom ostavljao gostima da vode loptu u svojoj polovici terena.

Statistika pokazuje da nitko iz prednjeg kvarteta Özil, Di Maria, Ronaldo i Benzema nije nijednom presreo suparničko dodavanje (Modrić je to učinio dvaput za desetak minuta koliko je igrao); Özil je startao dvaput, ostali samo po jednom. Čak ni Xabi Alonso ni Khedira nisu imali puno obrambenih intervencija – oni su čvrsto pokrivali supaničke igrače (osobito Sneijdera), ali ne previše agresivno i Galatasarayevi napadi stizali su pred šesnaesterac, gdje ih je zaustavljala Realova obrana i započinjala napade u drugom smjeru.

Obrana je definitivno bila zaposleniji i bolji dio domaće momčadi. Treba posebno istaknuti Coentrãa, koji je šest puta presreo suparničko dodavanje, a usto startao, 'čistio', ali i odlično dodavao: poslije Xabija Alonsa (73) i Özila (50) imao je najveći broj pasova (46), no i daleko najviši postotatak točnosti – čak 96 posto, a nije baš da su svi bili kratki i jednostavni.

Mourinho si je mogao dopustiti ovakvu igru jer ima puno povjerenje u svoju obranu i njenu sposobnost da zaustavi napadače turske momčadi. Ona je stajala relativno duboko i konzervativno, ali kompaktno, ne ostavljajući puno prostora za dodavanja, a njena nadmoć u zraku bila je brutalna: smiješan je podatak da je Galatasaray dobio samo 8 posto zračnih dvoboja na utakmici. Smiješan, ne i neočekivan.

Kad je Terim na poluvremenu izvadio nemoćnog i zakočenog Sneijdera i prešao na 3-5-2 – sustav koji ove sezone nije uopće isprobavao – to je u teoriji trebalo značiti više slobode za Ebouea i Rieru. Ali oni su i ranije igrali prilično ofenzivno, a i pitanje je koliko slobode uopće možeš imati ako ti po toj strani dolazi Ronaldo ili Di Maria. Taj je potez zapravo više ojačao gostujuću obranu nego što je dao neke nove opcije u sredini terena. Altintop i (posebno) Inan također su već i ranije pomaknuti još više prema sredini i od tamo relativno uspješno kreirali, dok je Felipe Melo učestalo pokušavao dugim loptama prema napadu.

Mogli ste primijetiti kako Real ni u jednom trenutku nije nikamo žurio niti pokušavao opsjedati suparnički gol. Umjesto toga, bio je strpljiv, znajući da će gosti griješiti to više što češće budu na lopti, a onda će oni munjevitim kontrama i uigranim shemama naći prostora kroz njihovu obranu. Kao i Terimova, tako je i Mourinhova strategija bila pragmatična – bio je to naprosto najlakši put do pobjede. Da je nešto pošlo po krivu, uvijek je mogao pritisnuti.

Već i najbazičnija statistika utakmice dovoljno govori: posjed lopte bio je izjednačen, Real Madrid je imao 15, a Galatasaray 14 udaraca na gol. A rezultat laganih 3:0. Da, Turci su hrabro napali kao što je Terim i najavljivao, ali Realu je to savršeno odgovaralo – baš kao što su i najavljivali da hoće. Jer, realno, Galatasaray se ne može još igrati s 'velikim dečkima', a Mourinho to jako dobro zna.

Dojam bi bio nešto drugačiji da su gosti uspjeli zabiti, za što su imali prilike, ali domaći su ovo sasvim rutinski odradili. Kao bonus, Xabi Alonso i Sergio Ramos uspjeli su 'po nalogu' zaraditi žute kartone, što znači da će se od njih 'očistiti' u uzvratu... Ma, sve je ispalo savršeno za španjolskog prvaka – optimalni odnos uloženog i dobivenog

To što pobjeda na ovakav način protiv znatno slabijeg suparnika nekome možda nije po volji, Mourinha više ni najmanje ne brine. Završnica je Lige prvaka i on puca na trofej – ako ga osvoji, to sigurno neće biti zato što će igrati ljepši i atraktivniji nogomet od potencijalnih suparnika u polufinalu i finalu. Nekoć je morao preuzeti i tu obvezu, zapravo želju madridskih čelnika da kraljevski klub mora pobjeđivati sa stilom, ali danas mu je samo krajnji rezultat važan.

Uostalom, on gotovo sigurno odlazi iz Madrida i hoće otići s velikim praskom. Ne postoji ništa što bi želio više nego podići pehar s velikim ušima, a onda se svima naceriti u lice i – poput Cartmana iz South Parka – uvrijeđeno i velevažno reći 'Screw you guys, I'm going home'. Gdje god taj dom bio iduće sezone. Što ćete, takav je – to je samo jedna od stvari koje ga čine specijalnim.