Nakon utakmice Bayerna i Arsenala, na našem je community portalu Tribina.hr korisnik Losovius objasnio zašto Mandžukić nije ključni igrač u Bayern, ali i zašto to niti ne može biti. Dokazala je to utakmica protiv Arsenala:

'Ako je itko uopće sumnjao, moralo se i to dogoditi. Jedna utakmica koja je potvrdila da je ipak Guardiola malo više u pravu nego li to dobar dio hrvatske javnosti misli, a da stvar bude bolja - to se dogodilo na najvećoj mogućoj pozornici, pred svjetski rasprostranjenim multimilijunskim auditorijem. Mario Mandžukić i Pep Guardiola svima su nam pokazali istinu - Mandžo je samo kotačić u moćnom stroju Bayerna, a nipošto onaj kojeg se uz malo modifikacija ne bi moglo promijeniti. On je elitni igrač elitnog kluba, ne i onaj koji može činiti razliku...

Utakmica Arsenala i Bayerna djelovala je slično kao i utakmica Cityja i Barcelone, prije koje je trener Martino objasnio kako će ogromna prednost biti na strani one momčadi koja će dominirati posjedom. Tako je bilo i na Emiratesu... Bayern je uporno pleo mrežu strpljivim dodavanjima, uz tek poneki individualni bljesak Robbena, Kroosa ili Lahma. Činjenica da su srušili rekord Lige prvaka s gotovo 95 posto točnih dodavanja dovoljno govori o njihovoj strpljivosti i stilu igre koji su njegovali. Pri tom, fascinantna je činjenica da su Kroos i Lahm kombinirali 280 dodavanja, od kojih su samo četiri (brojkom; 4!) bila pogrešna.

Za Bayern, pogotovo nakon što su imali na terenu igrača više, ključno je bilo vršiti brzu i laku distribuciju lopte, rješavati se posjeda s prvim ili tek drugim dodirom, i pokušati tražiti izolaciju ili dubinu. Prva varijanta izolacije su situacije 'jedan na jedan' s Robbenom u glavnoj ulozi. Postoje i drugi koji to mogu, poput Kroosa ili Mullera, ili onih koji to čine na čistu fizikaliju - poput Alabe. Ali prvi u redu takvih, pogotovo kad nema Riberyja - bio je Robben i to je dokazao!

Drugi mogući moment bila su proigravanja u dubinu, kod kojih je također ključni čovjek bio Robben. Na taj je način izborio jedanaesterac, a iz jednog takvog umalo se izrodila i asistencija za Mandžu, u koprodukciji s Kroosom. Uostalom, tako je Bayern postigao i drugi pogodak, nakon što je Pizzaro sjajno odvukao svoga braniča i stvorio višak prostora. Bez Riberyja u sastavu, Bayernu je trebao napadač sposoban 'otvarati' poziciju, čovjek koji će biti mobilan i na taj način dodatno razvlačiti obranu kako bi se povećala šansa za otvaranjem dijagonala, ili napadač koji će preuzeti na sebe odgovornost igre jedan na jedan. Nažalost po našeg asa, to su upravo elementi igre koji su njegove mane.

Ovoga je tjedna Guardiola izjavio - 'Mandžukić je najbolji igrač šesnaesterca na svijetu' - nešto s čime bi se mnogi čak mogli i složiti. Ali, ono što je bila puno važnija izjava njegova je interpretacija koliko je taktika važna za izbor momčadi, kao i za situaciju kako se postavljaju protivnicima. A taktika u ovom susretu razotkrila je Mandžukićeve manjkavosti. U utakmici gdje su Lahm i Kroos zajedno dodavali 280 puta, Mandžo je imao šest (brojkom: 6!) dodavanja te ukupno jedanaest (11!) dodira s loptom. Uz dva dobivena zračna duela, bio je duh na terenu... Jednako kao što su od svojih 280 - Kroos i Lahm imali samo 4 pogrešna dodavanja - tako je i Mandžo, u 64. minute na terenu - ima četiri točna dodavanja, od ukupno šest. Bayernu je protiv Arsenala, ne lažimo se, u napadu trebao Lewandowski, ili bar netko poput njega.

Ne treba po Mandži sipati drvlje i kamenje... on ostaje sjajan igrač koji se u šesnaestercu snalazi kao riba u vodi, koji može vršiti kontinuirani pritisak 90 minuta i koji može zabijati glavom i s obje noge. Ali kako je igrač nekih ekstremnih vrlina, tako se u utakmicama poput ove potpuno otkriju i njegove mane - loš prvi dodir s loptom i nepostojanje igre jedan na jedan. Taktički koristan, on ipak ne spada u red onih igrača koji će svoji mjesto u momčadi naći neovisno o taktici. Takvi je malo i u svijetu nogometa, i nije sramota ne biti među njima, a u Bayernu su to (ofenzivno gledajući) tek Alaba, Lahm, Ribery i Robben...