'Jednostavno, nemamo više izbora. Nije trener kriv za sve, ali mora preuzeti odgovornost. Zato se moramo zahvaliti Zemanu i potražiti drugo rješenje', konstatirao je GM Franco Baldani nakon što je Čehu uručio otkaz.

Zdenek Zeman jedan je od onih trenera koje neutralci jako vole – čovjek koji nema dlake na jeziku, iako tih i povučen uvijek će izgovoriti točno ono što misli, neće se libiti 'napasti' i najveće. A to itekako zna biti interesantno. Afera Zemangate koju je pokrenuo svojim izjavama za L’Espresso još 1998. godine, kada je javno optužio Juventus da ohrabruje igrače da koriste doping, u svojoj biti je i obilježila njegovu karijeru. U Torinu je postao persona non grata, Vialli ga je prozvao teroristom, Lippi tražio da ga se drastično kazni, a njegov sukob s Moggijem traje i danas. 'Moggi me je koštao bolje karijere. Bio sam najbolji trener u zemlji, a nisam mogao naći posao. Znam da su neki klubovi odustajali od mene zbog njegovog pritiska. Želio me je uništiti', govorio je Zeman

Međutim, ma koliko mu spočitavali način rada, ovaj notorni pušač zaista jest trener koji zna kako mladom igraču usaditi samopouzdanje i pogoditi najbolji trenutak da mu da priliku. Zeman je svoj prvi pravi trenerski posao - krajem devedesetih u Foggiji - napravio na leđima mladih igrača, s kojima je od treće lige dogurao do Serie A, a produkt njegovog rada i imena su poput Vučinića, Bojinova, Immobilea, Rambaudija, Di Biagia… U Pescari, s kojom je potpuno neočekivano izborio društvo najboljih, promovirao je Marca Verrattija i Lorenza Insignea, a upravo je u Romi ove sezone u pravom svjetlu bljesnuo i dvadesetogodišnji Eric Lamela.

No, prava poslastica je stil koji Zemanlandia nudi. Čeh ima samo jednu filozofiju – bez obzira koji je rezultat, igramo kao da je 0:0. Zeman se smatra za jednog od pionira totalnog nogometa u Italiji. Doduše, još je šezdesetih Juventusov Paulo Amaral isprobavao ono što su kasnije Nizozemci patentirali pod totalnim nogometom, Herrerin sustav u doba Grande Intera sadržavao je određene karakteristike totalnog nogometa, no Zeman je krajem osamdesetih i devedesetih napravio svojevrsnu revoluciju forsirajući 4-3-3, u kojem je obrana bila u apsolutno drugom planu.

Međutim, problem s ovim momčadima je što sve što mogu osvojiti jest pljesak. Divljenje estetici u nogometu ne znači ništa – totalni napad sa osam igrača u protivničkom šesnaestercu sjajna je zabava, ali koliko su navijači Rome puta u kontranapad protivnika, koji juri s trojicom na vratara, gledali suznih očiju?

Zemanova Roma bila je sjajna zabava, ali u modernom nogometu zabava je ipak u drugom planu. Roma je izgledala moćno prema naprijed, zabili su u 23 utakmice 49 golova, najviše u ligi, trpali koga su stigli, ali u drugom smjeru djelovali su užasno. Neorganizirano, s rupama na sve strane, s zadnjim redom potpuno izloženim protivniku, koji je do sada primio nevjerojatnih 42 gola, tri manje od Pescare. Za ilustraciju, Juve je primio 16, Napoli 20, porozna Catania 30 golova.

Nova godina nije donijela ništa dobro Zemanu. U pet prvenstvenih utakmica odigranih od Silvestrovog 'vučica' je upisala tek dva boda, kapitulirala čak trinaest puta i skliznula do osmog mjesta. Gore od rezultata izgledala je samo atmosfera u samom klubu - Roma je u posljednjih tridesetak dana dodirnula točku na kojoj se - kako to lijepo narod kaže - nije znalo tko pije, a tko plaća. Kontradiktorne izjave o aktivnosti u prijelaznom roku dolazile su od Zemana i sportskog direktora Waltera Sabatinija, na kraju je kupljen tek lijevi bek Vasilis Torosidis, potom očigledan raskol u svlačionici nakon 'nesporazuma' Zemana s određenim igračima. Krenulo je s Miralemom Pjanićem, nastavilo se s Stekelnburgom i De Rossijem, za čije je izostavljanje iz momčadi i kritike Zeman imao samo jedno objašnjenje – 'ne razumije što želim od njega'. Sve je kulminiralo zadnjeg dana prijelaznog roka, u kojem je nizozemski vratar već bio na putu za London, gdje je trebao potpisati za Fulham, kada su u Rimu 'shvatili' da nemaju adekvatnu zamjenu i stopirali transfer.

Ništa od ovoga nije izazvalo javnu reakciju klupskog vodstva ili američkih gazdi, i priča je jednostavno postajala sve gorom. Cagliari je došao u najgorem mogućem trenutku, a Čehu nije palo na pamet da pokuša sebi pomoći prilagođavajući se situaciji. Zeman nije takav tip trenera - na teren je poslao šarenu momčad, Stekelnburga je ostavio na klupi, pretpostavivši mu psihološki uzdrmanog Goicoecheu, De Rossija također (doduše, on se tek oporavio od ozljede)... Rezultat toga bila je i katastrofalna pogreška Urugvajca, koja je donijela totalni pad Rimljana i poraz koji sebi nisu mogli priuštiti.

Bilo je jasno da je Zemanlandia završila svoje poglavlje u Rimu i da je vrijeme za rastanak. Kako je jednom rekao Gian Paolo Ormezzano, talijanski novinar, 'u Italiji je trener koji pobjeđuje kombinacija Einstaina, Leonarda, Platona i Dantea. Kada počne gubiti, on je samo podrumski štakor'. Zeman je od genijalca preko noći opet postao šarlatan i dvorska luda.

Roma, koja je tražila lijep i atraktivan nogomet od Luis Enriquea i Zemana, od obojice je dobila to, ali ne i stabilnost i sigurnost, ne i rezultat koji bi pratio ambicije. Izbor budućeg trenera zato je vjerojatno prijelomna točka za Vučicu – morat će pronaći čovjeka sposobnog ponuditi atrakciju, ali u isto vrijeme i konačno od Rome napraviti organiziranu momčad koja će moći konkurirati najboljima. Od kojih su danas jako daleko.