Od prvih dana kada se zaljubio u nogomet u rodnom Čakovcu, točnije u mjestu Gornji Hrašćan (rođen je 1. siječnja 1963.), Dražen Ladić pokazivao je izniman talent za taj sport. Volio je igrati u napadu i zabijati golove, ali kada je jednom u lokalnom klubu NK Pobjeda stao na gol, bilo je jasno da je njegova prirodna pozicija – golman.

'Ja sam dijete sa sela i u ta vremena je normalno bilo da nakon škole djeca non-stop igraju nogomet. Na gol sam stao sasvim slučajno jer sam svojom građom bio puno viši i snažniji od vršnjaka i eto, ispalo je dobro', rekao je na početku razgovora dobro raspoloženi 54-godišnji Ladić.

Kaže da igračke idole kao klinac nije imao jer su tada samo rijetki imali televiziju, ali kada vrati film unazad, može reći da je imao sretno djetinjstvo i da je tek kada je sazrio kao osoba, daleko od doma, shvatio kakvu je podršku imao u roditeljima, majci Jeleni i pokojnom ocu Franji.

'Kada si klinac i kada juriš po livadama u želji da postaneš nogometaš, ta roditeljska ljubav i druženje s bliskim i krasnim prijateljima sasvim su ti nešto normalno. Ali tek sam kasnije shvatio kakav sam sretnik bio', prisjetio se Ladić.

No i tijekom profesionalne karijere nije mogao odoljeti želji da zatrese mrežu pa je tako često dobivao priliku izvoditi za vrijeme utakmice – jedanaesterac. I to s velikim uspjehom. Na nekim prijateljskim utakmicama Dinama čak je igrao u napadu, što je danas – nezamislivo. Ukratko, Ladić je bio golman ispred svog vremena. I loptu je ispucavao na poseban način, tako da bi prvo pala na travu, a nakon toga bi je udario punom nogom kako bi u niskom luku stigla do napadača. Bio je poseban u svakom pogledu. Tako je, primjerice, u povijest ušao i kao jedini hrvatski reprezentativac koji nikada nije igrao u inozemstvu. Danas je tako nešto – nemoguće.

Početak u Varaždinu, sazrijevanje u Bugojnu

Prvi ozbiljan Ladićev klub u karijeri bio je varaždinski Varteks, u kojem se igrački potpuno afirmirao. Nakon toga je dvije sezone branio za Iskru iz Bugojna u tadašnjoj prvoj i drugoj ligi Jugoslavije i svojim sjajnim partijama zapeo je za oko čelnim ljudima Dinama u koji je došao kao 23-godišnjak. Kada je 1986. zaigrao za prvu momčad Dinama, vjerojatno nije ni slutio da će mu to biti posljednji klub u karijeri u kojem je u kontinuitetu igrao do 2000. godine. Iako je fizički bio savršeno spreman i nije imao problema s ozljedama, u 37. godini odlučio je otići u igračku mirovinu.

No vratimo se na ljeto 1986. kada je nadareni međimurski golman Dražen Ladić stigao u Dinamo. Tada baš nitko nije mogao ni slutiti da će do današnjeg dana biti na prvom mjestu vječne ljestvice po odigranim službenim utakmicama, s 468 nastupa (s prijateljskim i pripremnim utakmicama stigao je rekordnih 802 nastupa!). Podatak da su na toj vječnoj ljestvici službenih utakmica daleko iza njega ostali legendarni Mladen Ramljak (337) i neponovljivi Marko Mlinarić (307), dovoljno govori o tome kakav je Ladić trag ostavio. No unatoč tome što je njegovo ime debelim slovima upisano u povijest Dinama, od odlaska u igračku mirovinu Ladić je Maksimir u pravilu zaobilazio u širokom luku. Tamo je svih ovih godina bio nepoželjan, umjesto da ima svoje mjesto u počasnoj loži.

Razlog je veliki financijski dug na ime njegove plaće koji se godinama vukao po sudu i koji je tek prije nekoliko dana, nakon pravomoćne presude, naplatio tako što je blokirao klupski račun. Uostalom, glavni arhitekt moćnog Dinama Zdravko Mamić tu je informaciju – da je Dinamo ostao bez sedam i pol milijuna kuna na ime dugovanja i kamata - podijelio s cijelom nacijom.

'Nemam ništa protiv Ladića koji je preko suda tražio svoja prava. Čestitam na upornosti, on je dobio što mu je sud dodijelio', kazao je između ostalog Mamić.

A samozatajni Dražen Ladić nakon punih 15 godina čekanja i nemogućnosti da naplati novac koji je zaradio noseći dres Dinama s brojem 1 (iznos duga bio je oko 400.000 eura), odlučio se za očajnički potez uz objašnjenje da je nakon neuspjelih dogovora 'jedino preostalo rješenje bilo blokada'.

'Mislim da sam  ovih 15 godina pokazao dovoljno strpljenja i korektnosti prema svom klubu, kojem sam sve dao. Čekao sam mirno i strpljivo da spor završi da bih, eto, svemu napokon došao kraj. Drago mi je što su nakon svega i ljudi u Dinamu pokazali dozu ljudskosti jer, eto, posljednjih sedam, osam godina nije bilo nikakvih signala iz kluba u tom smjeru', mirnim glasom ispričao nam je Ladić koji je skinuo veliki teret s leđa. Nakon dugo vremena opet može disati punim plućima…

Čudesna i emotivna pobjeda nad Partizanom

Da se bilo kojeg navijača Dinama pita je li Ladić pravilno postupio, 99 posto njih sigurno bi reklo da je taj novac zaslužio i pošteno zaradio.

Pravi navijač Dinama zauvijek će pamtiti uzvratnu utakmicu protiv beogradskog Partizana 1997. – svega dvije godine nakon završetka Domovinskog rata - na krcatom Maksimiru (u Beogradu je Partizan pobijedio 1:0) kada je Ladić pred kraj prvog poluvremena, u trenutku kada je Dinamo vodio 3:0, obranio jedanaesterac Vukičeviću (i odbijenu loptu je obranio Vukičeviću!). Da je Partizan zabio, utakmica je vrlo lako mogla otići u drugom smjeru, ali upravo te dvije Ladićeve obrane u dvije sekunde slomile su igrače Partizana. Na koncu je Dinamo slavio s 5:0 u jednoj od najemotivnijih pobjeda u povijesti kluba.

Izbornik U21, razvod braka, prometna nesreća, osiguranje…

No isto tako treba reći da je Ladić – koji je u igračkim danima bio jedan od idola navijačke skupine Bad Blue Boys – nekim svojim krivim potezima posljednjih godina mnogima pao u očima.

Sve je bilo idealno do rujna 2010. godine kada je u središtu Zagreba, vozeći se svojim Mercedesom, navodno prošao kroz crveno svjetlo skrivivši tešku prometnu nesreću. Zbog nesreće u kojoj su teško ozlijeđena dvojica maloljetnika i jedan osamnaestogodišnjak, ubrzo nakon toga uvjetno je osuđen na godinu dana zatvora uz kušnju od tri godine, iako je ponavljao da nije kriv te da 'nije prošao kroz crveno'. Ali to mu nije bio najveći problem jer je uskoro u javnost izašla nova priča na stranicama crne kronike.

Naime, u trenutku sporne prometne nesreće Ladić je bio izbornik hrvatske reprezentacije za uzrast do 21 godine i činilo se da s vrlo nadarenom generacijom nogometaša izrasta u sjajnog trenera. Igrači koje je vodio respektirali su ga, a generacija u kojoj su bili današnje zvijezde kao što su Subašić, Vida, Lovren, Vrsaljko, Badelj, Rakitić, Perišić, N. Kalinić, Mandžukić i drugi pokazivala je ogroman potencijal. Struka ga je potpuno prihvatila i sve je išlo savršeno. Sve do tog crnog rujna 2010…

Na mjesto izbornika Hrvatske U21 – na iznenađenje mnogih - imenovan je u kolovozu 2006. godine, ali je s te iste pozicije nestao praktički preko noći u siječnju 2011. kada je dobio otkaz nakon skandala u kojem je otkriveno njegovo navodno lažiranje police auto-osiguranja. Iako je cijeli slučaj još uvijek na Ustavnom sudu, jer je Ladić uložio žalbu, neki ljudi iz hrvatskog nogometa očito su jedva dočekali da ga se riješe. Navodno je nekim vodećim ljudima našeg nogometa, za koje Ladić kaže da će se prepoznati, smetalo što u momčad ne stavlja igrače po njihovim željama. Očito za razliku od nekih nije želio biti poslušnik i 'klimavac'. Tako se Ladićeva trenerska karijera umjesto da ide u smjeru A reprezentacije, za koju je pripremao mlade igrače, potpuno raspala.

'Iskreno, žao mi je što je ta priča tako završila jer smo bili na dobrom putu da napravimo nešto lijepo i korisno za hrvatski nogomet. Naime, ako usporedite interese za mladu reprezentaciju u ono vrijeme i danas, mislim da se može dobiti potvrda mojih riječi. Uostalom, broj igrača iz naše U21 selekcije, koji je danas okosnica A reprezentacije, govori jako puno. Pa zar nije primarni cilj mlade reprezentacije da što više igrača pripremimo za A selekciju?' rekao nam je vidno razočarani Ladić.

U cijeloj priči svakako treba spomenuti i podršku obitelji koju je imao cijelo vrijeme, supruge Spomenke od koje se službeno rastao 2007. - u vrijeme kada je bio izbornik U21 selekcije - te dviju kćeri Sandre i Sare.

Na pitanje ima li još uvijek trenerskih ambicija jer izlet u Saudijsku Arabiju gdje je 2013. vodio mladu momčad Al-Hilala ili nakon toga u Abu Dhabi, gdje je bio pomoćnik Zlatku Daliću u klubu Al-Ain, njegovi su zadnji poslovi, odgovorio je:

'Definitivno imam trenerskih ambicija, ali je pitanje mogu li to ostvariti. Naime, nikada nisam otišao igrati u inozemstvo pa stoga nemam lobi koji bi me malo pogurao. No ne odustajem i sada kad sam riješio jedan veliki problem, imam želju za radom.'

Propali golf projekt i potrošeni milijuni

Kada su biznis i ulaganja u pitanju, Ladiću ni na tom polju ne ide dobro jer se projekt golf terena, ili točnije resorta, na Marleri kraj Ližnjana, kojem je upravo Ladić idejni začetnik, potpuno zakomplicirao.

Ladić je golf zavolio tijekom igračkih dana i često ga se moglo vidjeti na terenima s palicom u ruci. Golfu se još više posvetio nakon odlaska u igračku mirovinu, a ljubav je uskoro prerasla u biznis. Ladić je investitora pronašao u izraelskoj tvrtki GTC (Global Trade Centar) i nakon potrošenih desetak milijuna eura te godina i godina planiranja, projekt ukupno vrijedan oko 80 milijuna eura o kojem sad brigu vodi jedan američki fond još uvijek nije realiziran.

'To je jedan od prvih velikih i ambicioznih golf-projekta u Hrvatskoj. Znate, ja sam u to ušao sa srcem i s velikim entuzijazmom, a također sam za svoje mogućnosti uložio znatna sredstva. Želja mi je napokon završiti taj projekt u Istri - koja je idealna za golf terene - i pokazati, iako mnogo ljudi na to gleda sa skepsom, da je u Hrvatskoj ipak moguće nešto takvo napraviti', rekao je neumorni Ladić.

Obećanje Franji Tuđmanu i NE inozemstvu

Kada je Ladićeva sportska karijera u pitanju, osim spomenutih rekorda koje drži kao igrač Dinama te povijesnog uspjeha na Svjetskom prvenstvu 1998. s Hrvatskom, gdje je uz Davora Šukera bio daleko naš najbolji igrač, svakako treba spomenuti i njegov debitantski nastup za hrvatsku nogometnu reprezentaciju 17. listopada 1990. godine u Zagrebu, kada je na Maksimir stigla selekcija SAD-a (Hrvatska pobijedila 2:1). Među prvima se, iako je bio na širem popisu izbornika Jugoslavije, odazvao pod dres države koja će međunarodno priznanje doživjeti tek godinu dana kasnije. Mnogi koji su kasnije odjenuli dres Hrvatske, tog su listopada '90. kalkulirali. Ali ne i Dražen Ladić!

Godinama je bio nezamjenjiv na golu hrvatske nogometne reprezentacije, iako su mnogi nogometni analitičari i veliki treneri nakon jedne slabije utakmice, na gol gurali tada također sjajne Tončija Gabrića i Marjana Mrmića. Zahvaljujući sjajnim igrama u dresu Dinama, Ladić je u dresu reprezentacije nastupio na Euru 1996. u Engleskoj te već spomenutom SP-u 1998. u Francuskoj. Ukupno je od 1990. i 2000. godine skupio u dresu reprezentacije Hrvatske 59 nastupa.

Zanimljivo je spomenuti da je Ladić svoj posljednji službeni nastup u karijeri ostvario 28. svibnja 2000. kada je s brojem 59 na leđima u prijateljskoj utakmici protiv Francuske u Zagrebu odigrao prvih 10 minuta, nakon čega je uz ovacije otišao u legendu. Nakon točno 10 godina u hrvatskoj reprezentaciji, u tih 10 minuta sigurno je pomislio da će u mirovini uživati zahvaljujući dobrim ugovorima koje je imao u Dinamu.

U tom trenutku nije ni slutio da je napravio veliku pogrešku što u najboljim godinama ipak nije otišao u inozemstvo kako bi se financijski osigurao. Na stolu je 1997. imao unosnu ponudu Atletico Madrida, momčadi protiv koje je Dinamo te sezone igrao, ali ipak je ostao vjeran plavom dresu te je održao obećanje koje je dao tadašnjem predsjedniku države Franji Tuđmanu, čiji je miljenik bio. Naravno, svoje zasluge ima i tadašnji predsjednik Dinama Zlatko Canjuga.

Nakon sjajnih nastupa na SP-u 1998. – gdje je u momčadi koju je vodio legendarni Miroslav Ćiro Blažević bio nesavladiv - također je dobio nekoliko ponuda, ali sve ih je odbio. Izazov igranja u Ligi prvaka s Dinamom te novi povećani ugovor bili su dovoljni razlozi da u Dinamu dočeka kraj karijere.

Na koncu je ostao upamćen kao jedini hrvatski reprezentativac koji nikada nije igrao u inozemstvu. Danas je tako nešto nezamislivo!

U tom trenutku nije mogao ni sanjati da ga čeka agonija od 15 godina i grčevita borba za teško zarađeni novac u njegovu Dinamu. Nije mogao u najcrnjim snovima sanjati da će mu se samo nekoliko godina kasnije – zbog nekoliko krivih odluka i sudbine koja je upetljala svoje prste - život okrenuti naglavačke.

Na pitanje bi li danas isto postupio i odbio bogate inozemne ponude, iskreno je odgovorio:

'I da i ne! Da, jer se puno toga ružnog događalo nakon prekida karijere kao što je nepoštivanje ugovora i odnos prema nama igračima koji smo ostavili neki trag u Dinamu. Nisam ja jedini, ali to je neka posebna tema. Ne, zato što bih vjerojatno u rijetko kojem klubu doživio takvo unutarnje zadovoljstvo kao tih godina u Maksimiru', kazao nam je Ladić.

Ali unatoč svim problemima i nedaćama, 'Čakovečka mačka', kako je Ladiću nadimak dao novinarska legenda Ivo Tomić, uvijek se uspjela dočekati na noge. Život ga nakon igračke karijere nije mazio, ali u svim situacijama pokušao je ostati gospodin.