Zlatan Ibrahimović Ibra uzvratio je navijačima jednakom mjerom: 'Rekao sam zbogom nogometu, ali ne i vama. Kad sam prvi put stigao, pružili ste mi sreću. Drugi put dali ste mi ljubav.' I onda je očiju punih suza napustio svjetsku nogometnu arenu kojoj je toliko dao, prolazeći kroz špalir suigrača u crveno-crnim dresovima i primajući dres Rossonera s potpisima suigrača.

Na isti način na koji su se od Ibrahimovića oprostili navijači Milana, mogli su to napraviti i fanovi svih drugih njegovih klubova, jer u svima je ostavio trag kojim se malo igrača može pohvaliti. A niz je nevjerojatan: Malmö, Ajax, Juventus, Inter, Barcelona, Milan, Paris Saint Germain, Manchester United, Los Angeles Galaxy. Što god netko mislio o njemu te koliko god drugi igrači osvajali zlatnih lopti, zlatnih kopački i drugih zlatom obojenih dijelova nogometne opreme, takav niz nema nitko.

Nitko drugi nema takvu kolekciju golova kao Ibra

I sve to uz igranje u reprezentaciji Švedske, koja nikad nije mogla prići ni blizu važnijih međunarodnih uspjeha, bez obzira na njegova 62 gola u 121 nastupu.

Vrte se nakon oproštaja u Milanu društvenim mrežama kolekcije njegovih golova i vrlo je vjerojatno da nitko drugi nema takvu kolekciju bombi iz slobodnih udaraca, voleja, zgoditaka petom ili nemogućim pokretima nogu (ipak ima crni pojas u tekvondou), pa sve do nepreglednog niza škarica, uključujući onaj po mnogima najatraktivniji gol svih vremena, a postignut u utakmici Švedske i Engleske 2012., u kojoj je zabio sva četiri zgoditka. Mnogo je velikih strijelaca prošlo kroz nogomet, mnogo ih je koji su se nadavali više golova od Ibre, ali baš nitko ne može složiti kompilaciju ravnu njegovoj. I Haaland će se trebati još juhe najesti ne bi li ga nadmašio.

Način na koji se Zlatan - zaštitio je to ime kojim su ga u početku oslovljavali svi koji su bili previše lijeni da mu nauče izgovoriti prezime - oprostio od nogometa bio je iznenađujuće skroman s obzirom na reputaciju koja ga prati cijelu karijeru kao igrača samouvjerenog do uobraženosti. Onako visok, golove je slavio kao malo tko, pun sebe je jurišao terenima, a izjavama nije štedio nikoga, često paleći sve mostove prema dijelu kolega, trenera, medija, navijača...

Možda je i to bio jedan od razloga zbog kojih je promijenio toliko klubova i u većini se zadržao tek sezonu ili dvije. No veličina njegovih angažmana pokazuje da nikom pametnom nije smetalo pretrpjeti nešto drskosti bez dlake na jeziku, pa i skandale, a zauzvrat dobiti moć, efikasnost i motiviranost koja je dizala cijelu momčad, posebno onu koja bi prihvatila da sa Zlatanom na terenu nema drugog šefa. U danima nakon oproštaja britanski Guardian ga je dobro opisao već u naslovu: 'Bio je više od drskog Šveđanina koji ne poštuje pravila'.

Ako mu je išta u prebogatoj karijeri nedostajalo, onda su to europski trofeji. Stvari se jednostavno nisu poklopile i samo zato su drugi igrači bliži titulama najboljih svih vremena. Da se duže zadržao u Barceloni Pepa Guardiole, kojem nikad nije oprostio to što mu je u vrhu napada pretpostavio Messija, možda bi i on dizao ušati trofej Lige prvaka. Ovako, ostala mu je Europska liga s Manchester Unitedom i teško dostižan niz osvojenih nacionalnih prvenstava.

Dijete balkanskih imigranata kojem je vječni uzor Muhamed Ali

Koliko je nevjerojatan bio na terenu, toliko nevjerojatno zvuči njegova životna priča. Živeći kao dijete balkanskih imigranata u zemlji u čijoj je kulturi samoisticanje skoro nepristojno, od početka je govorio da će jednom biti najbolji nogometaš na svijetu. Odrastao je kradući bicikle, gađao je jajima prozore, ludovao sa svojim dječačkim društvom po ulicama rodnog Malmöa... U autobiografiji 'Ja sam Zlatan', naslovljenoj kao da ju je pisao njegov vječni uzor Muhamed Ali, zapisao je da je bio sitan, velikog nosa i s govornom manom, zbog čega se stalno pokušavao dokazati. I dokazao se na nogometnom terenu.

I to od prvog trenutka. Sa šest godina počeo je igrati u Balkanu, klubu jugoslavenskih gastarbajtera. Tamo još pamte priču o njegovoj prvoj utakmici za uzrast do 12 godina. Trener ga je zbog lošeg ponašanja ostavio na klupi, da bi ga uveo kad su gubili 0:4. Ibrahimović je postigao osam golova i Balkan je pobijedio 8:5. Takav je bio do kraja karijere: kompetitivan do ludosti i potpuno posvećen tome da bude fizički spremniji od drugih. Nažalost, to je vrlo često praćeno incidentima, uključujući okršaje sa suigračima u nekim od klubova u kojima je igrao.

Guardian citira njegova suigrača iz PSG-a Marca Verrattija, a on ga opisuje kao uzor:

'U PSG-u je bilo impresivno vidjeti ga kako trenira kao da je osamnaestogodišnji dečko. Bio je primjer svima u svlačionici. Bio je vođa. Bilo je ponekad dovoljno gledati ga kako trenira pa da poželite biti još bolji.'

Na to ga je velikim dijelom naučilo baš odrastanje u raspadnutoj obitelji u siromašnom predgrađu, i to u zemlji koja ima hipoteku teškog prihvaćanja imigranata. No Zlatan je u Švedskoj postao idol - on bi rekao bog - i pokazao da je i to moguće uz želju za dokazivanjem.

Otac iz Bijeljine, majka iz sela kod Škabrnje

Svi već znaju da je Ibrahimović rođen u bošnjačko-hrvatskoj obitelji, a otac Šefik Ibrahimović došao je u Švedsku iz Bijeljine 1977. i u novoj zemlji upoznao buduću suprugu Jurku Gravić iz Prkosa, sela kod Škabrnje. Jurkinu obitelj u Domovinskom ratu zadesila je tragedija jer joj je majka poginula u granatiranju zadarskog zaleđa. Ibrahimovićeva obitelj se zbog očevog alkoholizma raspala kad su mu bile samo dvije godine. Premda je ostao blizak s ocem, nastavio je živjeti s mamom koja je teško zarađivala kao čistačica u imigrantskoj četvrti Malmöa, Rosengårdu. Odrastao je kao i većina tamošnjih vršnjaka, u uličnim tučnjavama, krađama i neredu. U svojedobnom intervjuu za BBC ispričao je da je jednom i treneru ukrao bicikl jer mu se nije išlo pješice do kuće.

'Da nisam nogometaš, bio bih UFC-ov borac ili lopov'

Nogomet mu je bio izlaz, možda i jedini mogući. Njegova učiteljica prognozirala mu je - kao najgorem učeniku kojeg je podučavala u životu - lošu, možda i tragičnu budućnost. Na koncu je završilo puno, puno bolje, ali ako mu je išta ostalo iz djetinjstva, to je otpor prema autoritetima. Pitajte Guardiolu.

'Da nisam nogometaš, bio bih UFC-ov borac ili lopov', napisao je u autobiografiji, u kojoj je priznao da su mu dječački idoli bili Ronaldo (jasno, onaj 'pravi', brazilski) i Gabriel Batistuta.

Mali Zlatan išao je iz problema u problem. U autobiografiji piše da ga je majka znala tući drvenom žlicom, a kad je uhapšena zbog trgovanja ukradenim predmetima, intervenirala je socijalna služba, zabrinuta za njezinu sposobnost skrbi za petero djece, a nisu sva bila iz braka sa Zlatanovim ocem. Dječak je kao devetogodišnjak vraćen ocu, kojeg je volio, ali se teško nosio s njegovim alkoholizmom. Pisao je da je znao bježati kod majke samo da bi pojeo nešto.

'Najbolje ga je opisati kao kompleksnog. S jedne strane je jak ratnički tip koji je znao da treba biti čvrst da bi preživio. S druge strane je ranjiv, ranjen svojim odrastanjem, ali je to koristio da bi ojačao. U njegovoj poziciji 99 od 100 momaka bi potonulo, a on je koristio ljutnju da bi bio bolji', rekao je u jednom intervjuu suautor Zlatanove autobiografije David Lagercrantz.

Možda je sve to utjecalo da vjerojatno 'najuredniji' dio Ibrahimovićeva života danas bude onaj obiteljski. U dugogodišnjoj je vezi s 11 godina starijom Helenom Seger, s kojom ima dva sina, Maximiliana (17) i Vincenta (15).

Prvi je ugovor potpisao kao petnaestogodišnjak za Malmö FF. Već tada krenuo je lov na talentiranog napadača, jako je zagrijan bio menadžer Arsenala Arsene Wenger, no 17-godišnji Ibrahimović odbio je jednog od najvećih trenera svih vremena jer je smatrao da je predobar da bi išao na probu kod Topnika. Zato ga je osvojio tehnički direktor Ajaxa Leo Beenhakker i 2001. odveo ga u Amsterdam.

Tko zna što bi tamo bilo da za trenera nije došao Ronald Koeman te ga uvrstio u startnih 11 i osvojio prvenstvo 2001./02., a dogodine dogurao do četvrtfinala Lige prvaka. Još se pamti njegov čudesni gol Bredi 2004., kad je promiješao cijelu obranu onako kako je to prije njega napravio samo Maradona.

Ugled mu je rastao, s njime i cijena, pa je za danas smiješnih 16 milijuna eura 2004. prešao u Juventus, u talijansku Serie A, kojoj se oduvijek divio. No dogodio se Calciopoli, skandal s namještanjem utakmica u kojem je glavna uloga pripala baš Juventusu, kojem su oduzete dvije titule i potjeran je u drugu ligu. Ibrahimović nije uslišio molbe uprave da ostane vjeran crno-bijelom dresu i u Serie B, za razliku od klupskih legendi poput Alessandra del Piera, Gianluigija Buffona ili Davida Trezegueta, i otišao je. I to ni manje ni više nego u ljutog suparnika, milanski Inter.

Bile su to tri sjajne godine i za Ibrahimovića i za Inter, osvojene su tri uzastopne titule prvaka Italije i dva Superkupa, a on je redovito bio u vrhu liste strijelaca i dva puta proglašen najboljim igračem lige. To mu je donijelo i novi ugovor te je s devet milijuna eura godišnje postao najbolje plaćeni nogometaš na svijetu. No ni taj ugovor nije odradio do kraja, jer je uz odštetu od 70 milijuna eura otišao u Barcelonu, klub za koji je (ne samo on) govorio da igra nogomet s drugog planeta. Umjesto uspjeha, to mu se pretvorilo u možda i najveću frustraciju karijere i trajno neprijateljstvo s Guardiolom.

Istina, s Blaugranom je osvojio prvenstvo i Superkup Španjolske te europski Superkup i svjetsko klupsko prvenstvo, ali bio je nezadovoljan tretmanom u momčadi, ponajviše time što je prebačen na lijevo krilo zbog Messijeve želje da bude centralni napadač, a nije se ustručavao to javno reći. Guardiola je ostao hladan, što je Ibrahimović protumačio kao beskičmenjaštvo i kukavičluk.

Jasno, ljubav nije mogla potrajati i Ibrahimović je poslan na posudbu u Milan, a onda je s Rossonerima potpisao i četverogodišnji ugovor. No za nemiran duh poput njegovog četiri godine su predugo vrijeme, stoga je nakon prve sezone te osvojenog prvenstva i Superkupa za 31-godišnjeg igrača stigla nova, ipak nešto duža epizoda u Paris Saint Germainu, zapravo najduža u nomadskoj karijeri. I to kakva: PSG je s njim četiri puta uzastopno postao prvak Francuske, uz dva kupa i tri Superkupa, a sam Ibrahimović postao je najbolji klupski strijelac svih vremena, no kasnije su ga pretekli Kylian Mbappe i Edinson Cavani.

Od Manchester Uniteda do bijega u Los Angeles

Stigao je potom red i na jednogodišnji angažman u Manchester Unitedu, s kojim je 2016./17. osvojio svoj prvi i jedini europski trofej, Europsku ligu, pobjedom u finalu nad svojim nekadašnjim klubom Ajaxom. Usput su stigli i Community Shield i engleski Liga kup, a onda je u 37. godini otišao ondje kamo su do pojave saudijskih milijardi obično odlazili zaslužni veterani, u američki MLS, odnosno u Los Angeles Galaxy.

Svoj je dolazak obznanio vrlo 'ibrahimovićevskim' oglasom preko cijele stranice Los Angeles Timesa, na kojem je pisalo: 'Dear Los Angeles, you're welcome' (Dragi Los Angelese, nema na čemu). No Galaxy s njim nije uspio doći do titule, a ptica selica krenula je natrag u Europu, na svoj - sad se pokazalo - zadnji angažman, tj. povratak u Milan.

Trebao je to biti posao dug šest mjeseci, uz opciju produženja, kako se kasnije i dogodilo, i obaranje nove serije golgeterskih rekorda te još jednu titulu prvaka Italije, za koju je dao više nego solidan doprinos. Ali i uz nešto incidenata, poput sukoba s Lukakuom ili Aleksandrom Kolarovom.

Nažalost, uz svu genijalnost u igri, mnogi najviše pamte takve incidente. Još kao junior u Malmöu udario je suigrača i bio skoro izbačen iz kluba, a u Ajaxu ga je Rafael van der Vaart optužio da ga je namjerno ozlijedio u reprezentativnoj utakmici, pa mu je Zlatan odgovorio da će mu polomiti obje noge. Javno je prijetio da će pretući Guardiolu ako ga ne pusti u Milan, ali se i u Milanu tukao sa suigračima, recimo s Oguchijem Onyewuom. Desetke puta bio je kažnjavan neigranjem nakon grubih faulova i crvenih kartona, ponekad i zbog udaranja drugih igrača izvan igre ili zbog oštrih stavova o sucima. Bilo je i seksističkih ispada i ruganja nogometašicama zbog neujednačenih primanja, a govorio je da bi im trebalo biti dovoljno da dobiju bicikl s njegovim potpisom. A bogami i sumnjivih poslova, poput ulaganja u kladioničarsku kuću, zbog čega ga je UEFA novčano kaznila. S druge je strane uključen u desetke humanitarnih akcija, među ostalim je platio odlazak švedske reprezentacije na svjetsko prvenstvo osoba s invaliditetom.

Sve to je Zlatan Ibrahimović - genijalni igrač, obožavan od navijača i (da opet citiramo njegovog pisca iz sjene) najsloženija moguća osobnost.