'Kad vam kažem da sam igrao s petoricom osvajača Zlatne lopte, onda znate koliko mi je teško odabrati', rekao je Dario Šimić kad ga je prije koju godinu hrvatsko izdanje magazina FourFourTwo upitalo da sastavi svojih 'idealnih 11' od igrača s kojima se tijekom karijere našao u istoj momčadi. Ta su petorica Roberto Baggio, Ronaldo, Rivaldo, Ševčenko i Kaka; još dvojicu, Fabia Cannavara i Ronaldinha, za dlaku je 'promašio' jer su oni prelazili u njegov klub (Inter, pa Milan) istog ljeta kad je Šimić iz njega odlazio.

No spada li taj podatak isključivo u domenu trivije ili Zlatna lopta doista ima veliku specifičnu težinu? Igrao je Dario i s drugim legendama igre (primjerice Paolom Maldinijem, Andreom Pirlom...) koji mogu stati u istu rečenicu s navedenima, ali koji nisu osvajali Ballon d'Or – čini li ih to išta manje dobrim igračima? Hoće li Cristiano Ronaldo, ako danas ponovo osvoji nagradu koju mu je posljednje četiri godine neprestano ispred nosa odnosio Leo Messi (čak triput je Portugalac bio drugi...), time postati imalo bolji igrač?

Kad je France Football 1956. utemeljio ovu nagradu, ona je imala određenu edukativnu ulogu. Televizija je još bila u povojima, a i sve do 1990-ih je na njoj je tek tu i tamo bilo nogometa – barem u usporedbi s onime što imamo danas. U prvih nekoliko desetljeća koliko se nagrada dodjeljivala, prosječni je ljubitelj nogometa imao vrlo malo prilike vidjeti na djelu vrhunske igrače. Sve do 1995. mogli su je osvojiti samo Europljani koji igraju u europskim klubovima, pa stoga ni Pele ni Maradona nikad nisu bili u konkurenciji; prvi ne-europski dobitnik te je iste godine postao George Weah. FIFA je 1991. uspostavila svoju nagradu nazvanu FIFA World Player of the Year, a ona je 2010. spojena s onom koju je dotad dodjeljivao francuski nogometni magazin.

Sada je to ultimativna individualna počast u svijetu nogometa, ekvivalent filmskom Oscaru ili glazbenom Grammyju, a i ceremonija dodjele otišla je u tom smjeru: radi se o televizijskom spektaklu s uzvanicima u elegantnim odijelima i dramom oko pobjednika koji se nastoji držati u tajnosti sve do posljednjeg trenutka. Ceremonija prikladna za celebrity eru u kojoj živimo.

No postoje barem dva ozbiljna paradoksa vezana uz ovakav izbor najboljih. Nagrada je subjektivna – a nogomet, iako možda u nekim aspektima jest umjetnost, za razliku od filma ili glazbe u samoj je svojoj srži kompetitivan te ima objektivan sustav odabira najboljih. U utakmicama pobjeđuju oni koji zabiju više golova, a prvenstva osvajaju oni koji skupe najviše bodova.

Uz to je vezan i drugi paradoks: nogomet je momčadska igra, a Ballon d'Or individualna nagrada. Treba procijeniti ne samo koliko je neki igrač dobar, nego i koliki je njegov doprinos svojoj momčadi te to staviti u odnos s njenom uspješnošću tijekom godine. Je li nagradu zaslužio Cristiano Ronaldo, koji uz sve svoje briljantne nastupe u 2013. nije osvojio baš ništa; Leo Messi, koji nešto jest osvojio, ali individualno nije bio toliko impresivan kao prethodne godine, ili Franck Ribery, koji je s klubom osvojio sve što se moglo osvojiti, ali ipak svi znaju da individualno nije takav 'izvanzemaljac' kao ostala dvojica?

I služi li ova nagrada ičemu osim titranju ega dobitniku i bildanju njegovog marketinškog potencijala?

Nekadašnje nogometne zvijezde bile su neusporedivo drugačije od današnjih. Ferenc Puskas (nikad nije osvojio Zlatnu loptu, ali se FIFA-ina nagrada za najljepši gol godine zove po njemu) čak je i u naponu snage bio debeljuškast; George Best (osvajač 1968.) bio je partijaner i alkoholičar; Johan Cruyff (trostruki osvajač u prvoj polovici 1970-ih) pušio je kao dimnjak. Pele je dopustio da mu se karijera pretvori u cirkuski show, putujući svijetom i odigravajući revijalne utakmice za šaku dolara i potvrdu svog statusa 'kralja' nogometa; Maradona je bio i debeo, i ovisan o kokainu i još koješta...

Ti su nogometaši imali vrlo vidljivo ljudsko lice. Gledati ih na djelu i pratiti njihove karijere značilo je promatrati dualizam njihovog zvjezdanog statusa i sasvim ovozemaljskih problema; konstantnu unutarnju borbu superheroja sa svojom ljudskom prirodom. Često bi zakazali na terenu, ali bi često zablistali baš u velikim utakmicama, onda kad je bilo najvažnije.

A onda su moguli i vizionari poput Ruperta Murdocha i Silvija Berlusconija od nogometa napravili najveći televizijski spektakl na planetu. To se ogledalo i u promjenama u samoj igri: promjene u pravilima (poput zabrane golmanima da hvataju povratnu loptu ili pooštrenja u sankcioniranju startova, osobito s leđa) učinile su nogomet bržim, atraktivnijim, fizički zahtjevnijim.

Današnje superzvijezde puno su drugačije. U zamjenu za astronomska primanja i nedodirljivi globalni celebrity status od njih se očekuje da budu 100 posto posvećeni igri i spremni iz tjedna u tjedan pružati spektakularne partije – gotovo sve u njihovom životu, od treninga, preko prehrane i odijevanja do javnih nastupa pomno je isplanirano. Iako nam televizija i internet omogućuju da pratimo gotovo svaki iole zanimljiviji detalj njihovih karijera, malo je toga izvan terena uistinu zanimljivo – jer ovi igrači doimaju se sličniji likovima iz računalnih igrica nego običnim ljudima.

Cristiano Ronaldo je uragan izvještačenih emocija – svaki njegov korak, poza, grimasa, proslava i tugovanje izraženi su uz punu svjesnost da ga prate kamere. Messi je mnogima beskrajno dosadan u svom savršenstvu – na terenu će gotovo uvijek napraviti ono što je najbolje za momčad, a u drugim javnim nastupima još nikad nije rekao ili napravio ama baš ništa vrijedno spomena. Ribery je čudak, težak i zatvoren karakter.

I narativi na kojima su započele njihove karijere izgledaju kao predlošci za priče o superherojima. Jedan dolazi s mističnog otoka u Atlantiku, drugome su godinama davane injekcije s hormonom rasta, trećemu je lice izobličeno od nesreće u djetinjstvu. Vrlo nam je teško poistovjetiti se s ijednim od njih – osobito danas, kad njihov svijet prvenstveno doživljavamo kroz medijsku prizmu. Najveći igrači se ljubiteljima nogometa predstavljaju više kao neki virtualni avatari sa supermoćima, nego na ljudskoj razini.

Sva trojica su, naravno, senzacionalno dobri nogometaši. U trijumfu njihovog talenta i teškog rada možemo uživati iz tjedna u tjedan, pa i iz dana u dan preko medija. Njihove predstave za momčad, na terenu, i dalje u sebi nose univerzalno razumljivu, emotivnu fabulu i dramu koja nogomet čini globalno najpopularnijom igrom.

No izvučeni iz tog konteksta i smješteni u glamurozni setting dodjele 'nogometnih Oscara', čemu prethode mjeseci nagađanja i predviđanja, pretvaraju se u nešto posve drugo. U medijske zvijezde FIFA-inog globalnog reality showa u kojem ne mora nužno pobijediti onaj tko je to zaslužio postignućima na terenu, nego onaj tko je ostavio najbolji dojam ili do toga došao kvazipolitičkim lobiranjem.

Vremenom je Ballon d'Or izgubio svoj nekadašnji smisao i postao samo medijski spektakl. Izjave poput Šimićeve s početka teksta ili onih koje daju neki od ovogodišnjih kandidata govore o tome da su i igrači tu nagradu počeli uzimati kao najveću potvrdu svoje kvalitete i uspjeha, jednako važnu (ili čak važniju) od osvajanja trofeja sa svojom momčadi. Tako je doživljavaju i mnogi fanovi, što svjedoči o još jednoj pobjedi celebrity kulture i opsesiji svijetom bogatih i slavnih.

Sve to, međutim, nema baš puno veze sa samim nogometom.