U velikom razgovoru za televiziju Sportklub 51-godišnji Zoran Savić dotakao se svih aktualnih košarkaških tema, a naravno prisjetio se i svojih početaka u zeničkom Čeliku te prelaska iz drugoligaškog kluba u tada najmoćniju momčad Europe – splitsku Jugoplastiku.

Kao suigrač Tonija Kukoča dva puta postao je prvak Europe, a velikom broju trofeja dodao je i titulu prvaka Europe s talijanskim Kinderom (Virtus). Za igrača koji se košarkom ozbiljnije počeo baviti tek sa 16 godina nije loše…

'Da, sa skoro punih 16 godina zaigrao sam košarku. Prethodno sam malo trenirao nogomet u Čeliku, svašta sam pokušavao, ali do te 16. godine ni s čime ozbiljnijim nisam se bavio. Igrao sam non-stop basket s prijateljima, vidjeli su me i pozvali na trening juniora Čelika. Već poslije mjesec dana igrao sam prvu utakmicu, sve se dogodilo vrlo brzo', prisjetio se Savić, a igračku karijeru, koju je začinio i nastupom za reprezentaciju Jugoslavije, završio je 2002. godine.

Savić je tijekom intervjua otkrio i detalj iz svoje karijere kada je odlučio napustiti zenički Čelik:

'Zapravo je prvo Cibona kontaktirala sa mnom i dogovorili smo se, ali dogodio se zastoj – nisu mi se javljali mjesec, mjesec i pol, a u međuvremenu se pojavila Jugoplastika. Boži Maljkoviću preporučio me je moj tadašnji trener Kosta Jankov – oni su bili prijatelji, a Kosta je poslije i bio asistent u Jugoplastici. Poznavao me je jer smo radili zajedno dvije, tri godine i otišao sam, mada nije bilo baš uobičajeno da se iz druge lige ide u Jugoplastiku, u prvaka Europe.'

Dodao je i nešto što se današnjim mladim igračima čini kao nemoguća misija. Do 19. godine uopće nije razmišljao o tome da će se profesionalno baviti košarkom i od toga dobro živjeti.

'Imao sam nevjerojatnu volju, rekao bih da je to glavno. Prije odlaska u vojsku (JNA) nisam vjerovao da ću se profesionalno baviti košarkom cijeli život, upisao sam Strojarski fakultet i mislio sam da je to moj put. Košarku sam volio, bila mi je hobi i to je jedna od ključnih stvari, ljubav. Također, nikada nisam brzao, uvijek sam išao korak po korak', prisjetio se Savić koji je, iako su mu liječnici zabranili, jednom prilikom odlučio skinuti gips s ruke kako bi mogao igrati za Jugoplastiku na Final Fouru Kupa prvaka. Danas je tako nešto nezamislivo…

U velikom razgovoru dotakao se – analizirajući dominaciju reprezentativne srpske košarke i brojne medalje - i brojnih neuspjeha hrvatske reprezentacije:

'Kada pogledate neke sastave reprezentacije Jugoslavije i klupske prosjeke poena, trebalo je da dajemo 200-250 poena po utakmici. Netko je morao odustati od svoje statistike i u nacionalnom timu mi centri svjesno smo i odustajali od nje. Paspalj, koji je jedan od naših najboljih krilnih košarkaša u povijesti, zatim Divac, oni nisu toliko šutirali jer smo imali čuda od igrača na vanjskim pozicijama - Đorđevića, Danilovića - koji mogu dati uvijek koliko treba. To se pokazalo najispravnijim i mislim da je to jedan od razloga zašto hrvatska reprezentacija nikada nije napravila veliki rezultat – nitko nije htio odustati od svoje statistike. A kod nas je Divac mogao igrati fenomenalnu utakmicu s nula ili dva poena i bio je nasmijan poslije svakog meča. To je ogromna kvaliteta i ja sam se ponašao u skladu s time, najveće zadovoljstvo bio mi je ekipni trofej, a nije bitno koliko je tko poena postigao', ispričao je Savić.

Nema sumnje kako njegove riječi neće biti dobro primljene kod tada tri naša najbolja košarkaša Tonija Kukoča, Dine Rađe i Stojka Vrankovića, od kojih su potonja dva aktivno, kao čelnici HKS-a, uključeni u proces 'povratka hrvatske košarke na staze stare slave'.

Kukoč najdraži suigrač, Dražen najbolji u povijesti Jugoslavije

U razgovoru se Savić dotakao i legendarnih hrvatskih košarkaša, pokojnog Dražena Petrovića i svog bivšeg suigrača Tonija Kukoča:

'Svi znamo kakav je igrač bio Dražen, po mom mišljenju najbolji u povijesti Jugoslavije. Draženova želja za košarkom i želja da bude najbolji bila je neponovljiva. Igra protiv juniora Olimpije i ubaci 100 poena - uvijek je htio odigrati maksimalno. On je radio na jednoj stvari dok je ne dovede do savršenstva, bio je u stanju trenirati deset sati dnevno i mentalitet je ono što ga je izdvajalo više nego bilo što drugo.'

'Kukoč? Genijalac i meni jedan od najdražih suigrača. Toni je uvijek volio igrati za ekipu i sjajan je momak, ma Kuki je jedan od najboljih i najnormalnijih momaka koje sam upoznao. Svaki taj veliki igrač ima dozu egocentrizma, zbog toga uglavnom i jesu drugačiji, ali na njemu se to nije moglo primijetiti. One najteže stvari radio je sa spektakularnom lakoćom i uvijek je igrao za ekipu, uvijek spreman da podijeli ekstra pas, da pomogne… Građa mu je bila takva da mu nije bilo lako izdržati sve treninge, ali svaki je izdržavao.

Košarka je bila njegov život i već je s 20 godina imao iskustvo današnjeg 35-godišnjaka. Razumio je igru i to je ono što ga je najviše izdvajalo, dvije sekunde ranije vidio je što će se dogoditi.'

Cijeli razgovor pogledajte OVDJE.