Skoro godinu dana nakon dolaska uzorka asteroida Ryugu na Zemlju, znanstvenici su uspjeli otkriti niz zanimljivih detalja o njegovu sastavu. U siječnju su izašla čak tri znanstvena rada koja pokrivaju analizu asteroida, odnosno njegova sastava, uključujući onaj objavljen u časopisu Science koji se fokusira na odnos između tvari koje smo otkrili na asteroidu i one koje su sakupljene nakon što se Hayabusa 2 spustila na tlo.

Istraživanja provedena na uzorku otvaraju prozor u dio povijesti - razdoblje tijekom kojeg je Sunčev sustav tek nastajao. Otkrića su također razjasnila misterij vezan uz sve meteorite koji smo sakupili do danas. Točnije, prvi uzorak koji su znanstvenici obradili dolazi s Ryuguove površine dok je drugi sakupljen pomoću diska koji je satelit ispucao u asteroid kako bi napravio krater i ugrabio komadić 'unutrašnjosti' - mjesta na koje nije utjecalo svemirsko vrijeme.

Spuštanje Hayabuse prema asteroidu snimljeno je kamerom i otkrilo nam je zanimljivu stvar - oblik materijala koje je Ryugu zbacio tijekom spuštanja letjelice vrlo su slični onima u kapsuli s uzorkom, što sugerira da su oba uzorka zapravo dio površine - onaj drugi je možda imao malo podzemnog materijala, no zasad ga nismo uspjeli razaznati.

Znanstvenici su u laboratoriju otkrili da su uzorci tla jako krhki te da im je gustoća relativno niska, što znači da su porozni. Njihov sastav i ponašanje vrlo su slični glini. Uzorci s Ryugua također su vrlo tamni, puno tamniji od bilo kojeg meteorita koji smo uspjeli sakupiti.

Tajna meteorita

Sunčev sustav pun je asteroida, komadića kamenja puno manjih od prosječnog planeta. Promatranjem asteroida pomoću teleskopa i analizom spektra svjetlosti koja se odbija od njih uspjeli smo ih razvrstati u tri ključne skupine: skupinu C, koja je uglavnom sačinjena od ugljika, skupinu M, koja je sačinjena od metala, i konačno skupinu S, sačinjenu od silicija.

Kad asteroid dođe u blizinu Zemlje, on se, ovisno o veličini, može vidjeti kao meteor dok tijekom zagrijavanja uzrokovanog trenjem naše atmosfere ostavlja svijetli trag na nebu. Ako uspije preživjeti let i spustiti se na tlo, postoji šansa da pronađemo njegov kamen koji zovemo meteorit.

Većina asteroida koje vidimo u Sunčevoj orbiti tamne su boje te pripadaju skupini C. Ovisno o njihovom spektru, skupina C je po sastavu vrlo slična meteoritima koje zovemo ugljičnim hondritima - bogatima organskim i nestabilnim spojevima poput aminokiselina, koje su možda bile izvor proteina zahvaljujući kojima je nastao život na Zemlji. Premda, ističe The Next Web, 75 posto asteroida pripada skupini C, samo pet posto su ugljični hondriti, što postavlja pitanje: ako je skupina C tako česta, zašto njihove ostatke ne vidimo u meteoritima koje pronalazimo na Zemlji? Ryugu nam je dao odgovor.

Uzorci s udaljenog asteroida i, pretpostavljamo, ostalih asteroida iz skupine C su previše krhki da prežive ulaz u Zemljinu atmosferu. Ako do nas dolaze brzinom od 15 kilometara u sekundi, što je uobičajeno za meteore, sagore puno prije dolaska na tlo.

Zora Sunčeva sustava

Uzorci s Ryugua pripadaju rijetkoj podskupini ugljičnih hondrita pod imenom CI, gdje C znači ugljikov, a I znači Ivuna, što je referenca na meteor pronađen 1938. godine u Tanzaniji. Ovi meteoriti dio su 'klana' hondriti, no imaju čestice pod imenom hondrule, okrugla zrna boje zelene masline koja su nastala kristalizacijom otopljenih kapljica.

Ovakvi su meteoriti jedinstveni zato što se sastoje od istih tvari u istim proporcijama kao kod i našeg Sunca, s jedinom razlikom da su oni u slučaju Sunca u plinovitom stanju. Znanstvenici su uvjereni da razlog leži u tome što CI hondriti dolaze iz oblaka prašine i plina koji se u nekom trenu urušio kako bi formirao Sunce i ostatak sustava. Za razliku od kamenja na Zemlji, na kojoj su četiri i pol milijarde godina duge geološke obrade promijenile omjere elemenata koje susrećemo u kori, CI hondriti su netaknuti uzorci planetarnih 'Lego kockica' našeg sustava. Na Zemlji smo zbog svih gore navedenih razloga pronašli svega 10 CI hondrita, s time da najteži teži 20 kilograma. Ovi objekti su, u kontekstu znanstvene zajednice, rjeđi od uzoraka Marsova tla.

Koje su šanse da onda, od prvih asteroida iz skupine C, dobijemo onaj najrjeđi? Čini se da za rijetkost CI meteorita na Zemlji možemo zahvaliti njihovoj krhkoj strukturi i malim šansama da prežive ulazak u našu atmosferu. Misije poput Hayabuse2 i njezinog prethodnika Hayabuse te NASA-inog Osiris-REx-a polako ispunjaju praznine u našem poznavanju asteroida. Donošenjem uzoraka na Zemlju otkrit ćemo detalje povijesti tih objekata te s vremenom - našeg cijelog sustava.