Američka svemirska agencija NASA namjerava ponovno poslati ljudsku posadu na Mjesec do 2024. godine, moguće i podići stalno ljudsko naselje na tom nebeskom tijelu do kraja ovog desetljeća.

Kako bi u tome uspjeli morat će savladati veliki broj zahtjevnih logističkih prepreka, kao i to što je svemir na više načina potencijalno smrtonosan za živa bića.

Između ostalog, svemirska radijacija ozbiljna je prijetnja životima i zdravlju astronauta. Ako će ljudi ikad provoditi dulje vrijeme u svemiru - što je nužno kako bi stigli do planeta poput Marsa i istražili Sunčev sustav do kraja - morat ćemo pronaći način kako se zaštititi.

Na Zemlji se za to brinu magnetosfera i atmosfera, ali na njih ne možemo računati u svemiru. Astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji primaju godišnje više od 20 puta veće doze radijacije nego mi na Zemlji.

Kako bi pronašli odgovarajuću zaštitu znanstvenici su se okrenuli proučavanju nesvakidašnje otpornih organizama, otkrivenih u jednom od najradioaktivnijih lokacija na matičnom nam planetu: nuklearnom postrojenju u Pripjatu pored Černobila.

Eksplozija koja je razvalila krov reaktora broj četiri prije 34 godine bila je iznimno razorna. U nekim dijelovima elektrane razine radijacije porasle su na razinu dovoljnu da ubiju čovjeka za otprilike 60 sekundi.

Ali, usprkos tome, u reaktoru su otkrivene pojedine vrste gljiva koje se 'hrane' visokim razinama radijacije.

Biološki štit koji sam raste i obnavlja se

Novo istraživanje, koje tek treba dobiti nezavisnu potvrdu, objavljeno je u repozitoriju bioRxiv. Prenijeli su ga u časopisu New Science.

Bavi se rezultatima proučavanja jedne od tih vrsta, Cladosporium sphaerospermum, a znanstvenici predlažu kako bi ta gljiva mogla biti upotrijebljena kao samozacjeljujući i samorastući štit za astronaute u dubokom svemiru.

Poslali su ju na Međunarodnu svemirsku postaju, gdje je provela 30 dana, i proučavali kako blokira radijaciju. Ustanovili su kako sadrži pigment melanin, koji može upiti radijaciju i pretvoriti ju u energiju.

Za pokus su upotrijebili dvostranu Petrijevu zdjelicu. S jedne strane nije bilo gljiva, s druge strane ih je bilo, a ispod zdjelice je bio detektor radijacije koji je mjerio razine zračenja svakih 110 sekundi.

Pokazalo se kako se gljiva uspjela prilagoditi mikrogravitaciji i uspješno razvijati uz radijaciju. Pritom je uspjela blokirati ponešto dolazne radijacije, snizivši razine za blizu dva posto.

Pritom je jedna od najvećih prednosti to što se gljiva sama razmnožava i obnavlja. U orbitu bi bilo dovoljno poslati tek manju količinu, osigurati hranjive tvari i pustiti ju neka se razmmožava sve dok ne napravi biološki štit koji će štititi od radijacije.

Uz nešto dorade mogle bi poslužiti i za zaštitu baza na Mjesecu ili Marsu, piše CNET.