Već godinama potrošači mogu uživati u nekim sitnicama koje omogućavaju virtualni pomoćnici iz Applea, Googlea, Microsofta (pa i drugih). No, manji broj potrošača ih uopće koristi nakon što prođe period 'novotarije'. Problem zapravo leži u ograničenosti ovih naprednih algoritama, koji bi trebali olakšati komunikaciju, organizaciju i možda čak - pravili društvo korisnicima
Da, virtualni pomoćnici danas mogu ispričati kakvu šalu na zahtjev korisnika, mogu vidjeti planer i reći korisniku ako će biti gužve u prometu ili da pak treba kišobran. Zvuči zgodno, ali nikako kao razlog da se ovi komadi softvera počnu masovnije koristiti, da postanu dio svakodnevice kako su to postala računala, mobiteli i sl.
Inicijativa je jedna od stvari koju današnji virtualni pomoćnici itekako trebaju. Svi oni danas imaju (barem) jednu zajedničku stvar - potrebno ih je aktivirati za svaki upit, bilo 'magičnom frazom', bilo pritiskom tipke na uređaju. Kako bi bili istinski od pomoći, ovi komadi softvera bi trebali biti dovoljno inteligentni da sami korisnika podsjete na sastanak koji počinje za pola sata, da pružaju bitne komade informacija onda kada je to potrebno ovisno o kontekstu, a ne samo kada korisnik pita za detalje. AI pomoćnici bi trebali biti bolji od ljudskog mozga koji voli zaboravljati na bitne stvari, a pamtiti nebitno.
Kako piše JC Torres za stranicu Slashgear, pomoćnici bi trebali moći zbrojiti dva i dva. U skladu s ranije rečenim, nije dovoljno da korisnika tek podsjete na sastanak ili na to hoće li padati kiša. Satima prije nego se sastanak uopće odvije, AI bi trebao iskoristiti relevantne detalje poput stanja u prometu ako korisnik treba putovati na neku lokaciju za taj sastanak. Da stvar bude bolja, za ovakvo što nije potrebna nikakva informacija koju asistenti već nemaju. Trebaju samo biti dovoljno pametni da je iskoriste na pravi način.
Dok bi proaktivnost virtualnih pomoćnika itekako bila cijenjena, valja naći balans. Svakako bi AI morao znati kada ne smije ometati korisnika (pored očitih termina za vrijeme spavanja ili održavanja sastanka). Siri, Cortana i društvo bi jednog dana trebali znati sami ocijeniti relevantnost neke informacije i raspoloženje/status korisnika te na temelju toga odlučiti hoće li samostalno javiti stvar korisniku ili ostaviti nešto za kasnije. S obzirom na brojne biometrijske podatke koje pametni telefoni i vezani gadgeti mogu prikupljati, asistenti bi jednog dana trebali moći ocijeniti razinu stresa korisnika i sl. parametre te prilagođavati pružanje informacija u skladu s tim.
Kako bi se to dogodilo - asistenti će morati postati osobniji no ikad prije. Dok su asistenti u mnogočemu brži od ljudi, istovremeno je jasno kako korisnici sami sebe poznaju bolje nego to može ikakav napredni algoritam danas. S tim rečenim, učenje od jednog korisnika kroz vrijeme je već danas vrlo bitan parametar, no itekako ima mjesta za napredak. 'Zašto je korisnik odlučio izbjeći taj preporučeni restoran ovaj put?' - samo je jedno od pitanja kojim će se algoritmi trebati voditi. Odgovori li im korisnik na to, oni će morati uhvatiti 'kontekst' i razvijati preporuke za buduće situacije.
Da bi se ova vrsta komunikacije između korisnika i pomoćnika što manje odvijala u klasičnom obliku (pisanjem po zaslonu), a više uobičajenim razgovorom, prepoznavanje govora morat će postati još bolje. Nažalost, današnji asistenti ne samo da imaju problema u tom segmentu, već nisu u stanji niti prepoznati glas vlastitog korisnika. Doda li se toj mogućnosti i potencijal 'karaktera' umjesto ravnodušnog robotskog glasa, stvari već postaju primamljivije za svakodnevno korištenje.
Više: Slashgear
