Astronomski, solsticij ili suncostaj je trenutak u kojemu Sunce dostiže svoju najveću kutnu udaljenost u odnosu na ekvator. Naime, os Zemlje nakošena je u odnosu na ravninu po kojoj se kreće oko Sunca. Tijekom ljeta sjeverna je polutka nagnuta prema Suncu, a tijekom zime od njega. U trenutku zimskog suncostaja kut nagiba Sunca je najveći i iznosi 23° 26'. Zbog ovog nagiba dani su kraći, noći duže, a zrake naše zvijezde na Zemlju padaju pod najmanjim kutom te je slabije zagrijavaju. Zimski suncostaj je kratkodnevnica, odnosno najkraći dan u godini. Od danas oni će postajati sve duži.

Ovaj trenutak mnogi su narodi i kulture u prošlosti doživljavali kao vrijeme ponovnog rađanja bogova Sunca, kao doba preporađanja i obilježavali različitim festivalima, skupovima i ritualima. U umjerenim klimatskim područjima sjeverne polutke u to se vrijeme klala stoka kako se ne bi morala hraniti tijekom zime. U istom je razdoblju fermentiralo i vino i pivo, pa je bilo spremno za konzumiranje.

Među ostalima, obilježavali su ga i Kelti i drevni Velšani. Danas ga neo-druidi slave kao Alban Arthan (Arturovo svjetlo), dan kada Sunce umire i ponovno se rađa. Slijedi najduža noć, pa se čini da nas Sunce potpuno napušta. Druidi u to vrijeme u obredima izgovaraju sljedeći tekst: 'Odbaci, o ženo, o čovječe, štogod da ti priječi pojavu svjetla.' Sudionici svetkovine potom na tlo bacaju dijelove materijala koji simboliziraju one stvari koje su ih sputavale i pale svjetlost lampe koja se na istoku podiže na druidskom štapu. Godina se preporađa i započinje novi ciklus koji će vrhunac dosegnuti u ljetnom suncostaju.

Neki povjesničari religije smatraju da su rani kršćani namjerno odabrali ovo doba godine za slavljenje rođenja Isusa jer ono simbolizira dolazak svjetla i povlačenje tame, iako se Krist najvjerojatnije rodio tijekom proljeća.