Internet je trebao ispuniti sva obećanja moderne civilizacije. World Wide Web je trebao pomoći dijeliti informacije, učiti o drugim ljudima na suprotnim krajevima svijeta i spojiti ih, a naravno - tu je i pornografija, piše Kathy Benjamin za Cracked. I sve je to divno i krasno, no nešto na društvenim mrežama korisnike je počelo pretvarati u mamlaze - postale su mjesto na kojem se zaboravlja na osnovni odgoj, uljudnost i sve drugo pozitivno. Gdje je stvar pošla po zlu?
Barem prema nekim parametrima u znanstvenim istraživanjima novijeg doba, ispada da ljudi nisu baš (sami) krivci za isticanje svojih loših strana. Ljudska vrsta je vrlo ovisna o društvenom prihvaćanju. Dobivanje 'lajkova', dijeljenje statusa i suglasnost s nekim idejama stvaraju određenu vrstu ovisnosti. I baš poput drugih vrsta ovisnosti, od ljudi i ova može stvoriti prave mamlaze, naglašava Benjamin.
Istraživanje provedeno na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA) pokazalo je da pažnja na društvenim mrežama doslovno tjera na želju za još toga, i još toga, i još... što ne čudi posebno, ali potvrđuje plemenske crte ljudi, gotovo neovisno o dobi (iako je istraživanje provedeno na tinejdžerima). Što su ispitanici dobivali više pažnje i 'lajkova' na društvenim mrežama, to su im se neuroni više pretvarali u pravi vatromet - baš kao da uživaju u čokoladi, seksu... ili nekim opojnim drogama. Divovi poput Facebooka računaju na takav učinak.
No usporedba s opojnim sredstvima možda nije poštena. Sasvim sigurno nije riječ o istoj vrsti ovisnosti, a to stvara određenu vrstu problema. Posrijedi je tzv. isprazan high, piše Benjamin, 'kao da ste dobili mnogo instant hrane za bebe, a nimalo kokaina'.
Kao vrsta, jednostavno nismo krojeni za to.
Profesor psihologije Larry Rosen navodi da je empatija u stvarnom životu šest puta učinkovitija u tome da uvjeri ljude koliko su podržavani. Ljudski mozak u tom smislu zna razliku i može vidjeti mnoštvo negativnosti društvenih mreža te se može osjećati isprazno i bezosjećajno. No s druge strane izostanak 'lajkova' može zaboljeti poput odbijanja u stvarnom životu. 'Izostanak pozitivne nagrade prijatelja u obliku 'lajka' ili nečeg sličnog ubrzo može dovesti do ljutnje i ozlojeđenosti', navodi Rosen. Konačni rezultat je to da ljudi na mrežama postaju mrzovoljni i ovisni o osvježavanju obavijesti s društvenih mreža.
Još jedan od razloga za ovakvo ponašanje svakako je činjenica da ljudski mozak jednostavno nije sposoban za interakciju s tom količinom ljudi. Posrijedi je tzv. Dunbarov broj, teorijska kognitivna granica broja ljudi s kojima pojedinac može održavati stabilne društvene odnose. U stvarnom životu malo tko ima više od 150 osobnih veza, bilo privatno, bilo poslovno. S druge strane, društvene mreže ovakve stvari podižu na posve drugu razinu. Prosječan korisnik Facebooka tako ima stotinjak prijatelja, od kojih poznaje tek petinu.
Činjenica da se pisanom riječi teško može prenijeti ton ne pomaže raspravama online. Velik dio ljudske interakcije počiva upravo na neverbalnoj komunikaciji, a svi zamislivi emotikoni i znakovi interpunkcije jednostavno nisu dovoljni za prenošenje poruke onako kako ju je zamislio pošiljatelj. Ovakva situacija korisnike društvenih mreža čini paranoičnima - kako znati što je netko stvarno mislio?
U konačnici, ljutnja je učinkovitija od sreće. Prvi osjećaj tjera ljude na akciju, dok ih sreća smiruje. Stoga u medijima - pa tako i u onim društvenim poput Facebooka - negativna riječ, status ili događanje u pravilu prolaze mnogo bolje i brže od pozitivnih stvari. Tome u prilog ide činjenica da ljudi žele otkriti više (i osjećaju se bolje) ako otvore ventil online. Homo sapiens jednostavno traži potvrdu i simpatije. Online je uvijek netko spreman poslušati (na ovaj ili onaj način) što to tišti drugoga. Istovremeno - lakše je biti gnjevan online nego u stvarnom društvu. U potonjoj situaciji velik broj ljudi bi se jednostavno osjećao neugodno - a mreže?
Mreže nagrađuju. Mreže pružaju razumijevanje i stvoren je začarani krug s početka priče.
Ako društvena mreža osigurava neku vrstu anonimnosti, stopa negativnosti i 'pljuckanja' drastično skače. Gubi se kreativnost pojedinca, lakše se upada u gomilu nego u stvarnom životu i još se više nagrađuje takvo što. Anonimnost online je u tom smislu ponešto ironična jer potiče dublji osjećaj pripadnosti identitetu zajednice, što zvuči zgodno - dok se ne shvati da takvo što doslovno uništava individualnost korisnika mreže svih mreža.
Istraživanje sa Sveučilišta u Houstonu, u kojem je analizirano 900 komentara na tekstove o imigraciji, pokazalo je da je čak 53 posto anonimnih komentara bilo necivilizirano, dok je taj postotak kod registriranih komentatora pao na 29 posto.
Nešto više detalja o svim ovim ljudskim internetskim neprilagođenostima moguće je vidjeti na stranici Cracked.com
