Malo je arheoloških nalaza izazivalo toliko nagađanja o namjeni i podrijetlu kao što je to slučaj s famoznim Mehanizmom s Antikitere, neobičnom sklopu zupčanika pronađenom 1901. na potonulom brodu kod grčkog otoka po kojem je dobio ime, a danas se čuva u nacionalnom Arheološkom muzeju u Ateni
Čemu je služio, je li riječ o prvom računalu, kompliciranom satnom mehanizmu, astronomskom instrumentu ili nečem dosad nedokučivom?
Cijelo more teorija isplelo se oko tog predmeta starog oko dvije tisuće godina, rađene su i moguće rekonstrukcije, o čemu smo pisali i na ovim stranicama, a nikad se nije došlo dalje od pretpostavki i teorija. Mehanizmom se bavio čak i Indiana Jones u posljednjem nastavku serijala o najslavnijem filmskom arheologu.
Nova teorija
Sada se pojavila nova teorija, temeljena na ispitivanju trokutastih zubaca tog mehanizma. I vjerojatno se neće baš svidjeti ljubiteljima tajni iz davne prošlosti. Nova ideja, naime, govori da on nije bio ništa od svega što smo već naveli, nego najobičnija igračka. I to ne naročito blistava igračka jer se stalno zaglavljivala, što su zaključili po spomenutim zupcima.
Dosad se smatralo da je Mehanizam s Antikitere mogao ponuditi brojne podatke onima koji su ga koristili, uključujući datume prema egipatskom i grčkom kalendaru, pozicije Sunca, Mjeseca i planeta zodijaka, pa i predvidjeti buduće pomrčine Sunca i Mjeseca. Ta su se nagađanja uklopila u druga, primjerice je li bila riječ o uređaju koji se proizvodio i u većim serijama ili je napravljen specijalno za nekoga, recimo kakvog bogataša.
Glavna zagonetka je koliko je Mehanizam - ako je doista služio svemu onome što mu se pripisivalo - precizan. Ako nije, onda je možda riječ o običnoj igrački ili svojevrsnom edukacijskom pomagalu. U slučaju da je bio precizan, onda je možda služio dvorskim astrolozima u izradi horoskopa i proricanju budućnosti.
Nažalost, s obzirom na to da je proveo više od dvije tisuće godina na dnu mora, a pritom je radio neutvrđeno vrijeme prije toga, sva istraživanja su krajnje problematična zbog korozije i nedostatka brojnih dijelova.
Računalna simulacija
U novoj studiji, objavljenoj na servisu arXiv, argentinski znanstvenici Esteban Guillermo Szigety i Gustavo Francisco Arenasudy proveli su računalnu simulaciju načina na koji su se dijelovi Mehanizma micali. Simulacija je uključila i greške koje proizlaze iz nedovoljno precizne prirode proizvodnje, odnosno nejednake udaljenosti između zubaca na zupčanicima.
Ključan detalj je nešto što se dosad nije radilo - precizan model izgleda trokutastih zubaca koji utječu na to kako zupčanici 'surađuju' i koliko precizno drugi dijelovi tog mehanizma pokazuju željenu astronomsku metu. Uz pomoć takvog modela zaključili su nešto što će mnoge razočarati: Mehanizam nije bio ni izbliza tako koristan kako se mislilo.
Mogao je ići unaprijed oko četiri mjeseca prije nego što bi se neizbježno blokirao ili bi se zupčanici razdvojili. Nakon toga bi ga korisnik trebao - današnjim rječnikom rečeno - resetirati i krenuti ispočetka. Kao da vam se u printeru zapetlja papir. U svakom slučaju, proizvodilo je nezgodne posljedice.
Samo lijepa igračka?
Jedna od mogućnosti, od onih koje proizlaze iz ovakvih nalaza, jest da Mehanizam s Antikitere nije bio ništa drugo nego lijepa igračka kojoj nikad nije bio cilj biti potpuno precizna. Ili pak da se njime rukovalo uz puno teškoća i ponovnih pokretanja, onako kako mehaničke satove treba navijati da nastave pokazivati vrijeme.
Preostaje još jedna mogućnost: da su današnja mjerenja zupčanika i zubaca pogrešna. Skeniranje uz pomoć CT-a može omogućiti samo određenu razinu rezolucije, a dva tisućljeća korozije možda su iskrivila komponente toliko da više ne odražavaju originalno stanje. Možda je Mehanizam bio dovoljno precizan da izbjegne blokade u radu i ponudi pouzdana predviđanja budućih događaja.
Kako bilo, za utjehu, Mehanizam s Antikitere predstavlja jedan od dokaza antičke inženjerske stručnosti. A unatoč svoj suvremenoj tehnologiji, njegova stvarna namjena možda nam zauvijek ostane tajna.