Na što vas asocira riječ 'homeopatija'? Na nešto prirodno i zdravo? Nedavno objavljena knjiga 'Homeopatijom do zdravlja' prof. dr. sc. Darka Ropca izgleda upravo tako; zelene je boje, sa slikama cvijeća i pčela. Logično je pomisliti da će svatko tko za sebe i svoju obitelj želi zdrav život biti privučen izgledom ove knjige. No ima li u homeopatiji ičeg višeg od - obične vode?
Autor opisuje homeopatiju kao granu komplementarne medicine koja spada u područje holističkog pristupa životu i zdravlju. Njezin tvorac, Nijemac Samuel Hahnemann (1755-1843), mislio je da učinkovitost brojnih
supstanci raste s razrjeđivanjem, koje je praćeno snažnim potresanjem otopine, tzv. sukusijom, prilikom koje se 'informacija' o supstanci prenosi na otapalo. Takve supstance prirodnog su porijekla; od biljaka, životinja, anorganskih tvari (npr. žive) i nozoda, steriliziranih pripravaka zaraženih životinja ili ljudi, poput iscjedka kod spolne bolesti. Ako vam se ova prirodnost pomalo gadi, ne morate brinuti jer - u homeopatskim pripravcima uglavnom nema ničega od navedenog.
Oni su upravo po tome posebni - u većini slučajeva ne sadrže ništa od tvari od kojih su pripremljeni. Obilježavaju se slovima koja označavaju omjere razrjeđenja te brojem kojim se izražava koliko se puta matična tvar razrijedila u tom omjeru - D (1:10), C (1:100) i M (1:1000). Za pripremu pripravka sa oznakom 200 C supstanca se 200 puta razrjeđuje u omjeru 1:100. To znači da za razrjeđivanje jedne molekule te supstance ne bi bio dovoljan ni bazen veličine svemira (što je oko 3 x 1080). Ne, to bi dalo tek razrjeđenje 55 C, što znači da će u homeopatskom pripravku koncentracija te tvari biti 100-55 ili 10-110, što znači da imate 'lijek' bez ijedne jedine molekule aktivne tvari. Homeopati ovako razrijeđene pripravke smatraju pripravcima visoke potencije koji se ne bi smjeli uzimati bez konzultacije sa stručnjacima. Kako objasniti djelovanje pripravaka bez imalo aktivne tvari na organizam?
U poglavlju 'Znanstvene osnove homeopatskog liječenja' autor piše kako mehanizam homeopatskog učinka ostaje misterij, nakon čega taj misterij pokušava objasniti prijenosom elektromagnetskog polja s DNK mikroorganizama na vodu. Zlobnici bi uočili da u 'objašnjenju' funkcioniranja homeopatije nedostaje još samo spominjanje kvantne kromodinamike. Naravno, riječ je o tipičnoj pseudoznanstvenoj retorici, korištenju pojmova koji zvuče znanstveno, a ne znače i ne objašnjavaju ama baš ništa.
Poglavlja knjige koja su razvrstana po organskim sustavima razumljivo su napisana i tu se primjećuje autorovo dobro poznavanje medicine. Dr. Ropac dobro opisuje svaku bolest karakterističnu za određeni organski sustav, njezin mogući uzrok, simptome i liječenje u službenoj medicini, nakon čega slijedi preporuka za homeopatsko liječenje. Srećom po čitatelje, autor kod nekih ozbiljnih indikacija kao što su šećerna bolest ili disfunkcija nadbubrežne žlijezde homeopatiju preporučuje tek kao komplementarnu terapiju onoj klasičnoj. Kod čitavog niza drugih bolesti homeopatija se preporučuje kao alternativa, pa i kod srčanih aritmija, disfunkcija štitnjače ili akutnog napada astme. Homeopatija se preporučuje kod bolesti za koje medicina još nije otkrila lijek; multiple skleroze, Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. Autor nadodaje da liječenje tih bolesti nije moguće ni homeopatijom, ali da je svako poboljšanje od velike važnosti za pacijenta.
Prije nego što mu čestitamo na poštenju i empatiji, dobro je prisjetiti se da djelotvornost homeopatije, koristila se ona kao komplementarna ili alternativna terapija, nije dokazana ni nakon 200 godina primjene. Dapače, zaključak studije koja je obuhvatila čak 110 kliničkih ispitivanja homeopatije za razne indikacije i objavljena 2005. u uglednom medicinskom časopisu Lancet glasi - homeopatija nije učinkovitija od placeba. Djelotvornost homeopatije može se provjeriti i na webu neprofitne kolaboracije Cochrane. Dovoljno je upisati 'homeopathy' u pretraživač.
Na kraju knjige nalazi se dodatak u kojemu se čitateljima daju savjeti o korištenju homeopatskih pripravaka na godišnjem odmoru te o primjeni homeopatije kod sportaša i trudnica. Homeopatija se preporučuje i za ublažavanje tegoba povezanih s nuspojavama kemoterapije i kao zaštita od negativnog utjecaja rendgenskih zraka. Tvrdnja da se homeopatija u navedenim slučajevima pokazala vrlo uspješnom nije potkrijepljena nikakvim navodima literature i rezultatima kliničkih istraživanja. Popis (mono)homeopatskih pripravaka na kraju knjige vrlo je informativan i fascinantan.
Ovdje se na jednom mjestu, uz nabrojane indikacije, mogu pronaći sluz iz uretre oboljelog od gonoreje, iscjedak mjehurića od svraba, mlijeko psa, žabu krastaču,vodu ozračenu rendgenskim zrakama pa i - crvotočinu. Doista, neke tvari koje su na tom popisu su doista učinkovite u indikacijama koje su navedene, primjerice inzulin kod šećerne bolesti, ali ukoliko je riječ o inzulinu 30 C to znači da je razrijeđen 10030 puta, pa onda ta učinkovitost više nije ni bitna.
Usporedbe radi, to je kao da jednu molekulu inzulina razrijedite u kugli promjera 150 milijuna kilometra, koliko otprilike iznosi udaljenost od Zemlje do Sunca. Ipak, budući da se na istom popisu nalaze otrov kobre i dušična kiselina, i bolje je da se te supstance razrjeđuju do beskonačnosti.
Beskonačna su i nastojanja homeopata da zaobiđu činjenice i dokaze, a ova knjiga je još jedan njihov trijumf nad razumom. Nažalost, ne i posljednji.
