Bi li i umjetni mozak, sintetičko tijelo unutar kojeg bi se smjestila kopija ljudskog mozga mogao osjećati bol? Uz pripadajuće senzorske dodatke - vjerojatno, no neki postavljaju pitanje etičnosti, mogućnosti beskonačnog mučenja i sl. baš kao i mogućnosti brisanja 'loših sjećanja'
Možda sve to zvuči nevjerojatno, no nije nemoguće da će jednog dana znanstvenici uspješno 'premjestiti' naš mozak uz sve pripadajuće veze s ostatkom tijela u svojevrsno digitalno okruženje, bez pravih organa. Kako otkriva Chalres Q. Choi sa Live Science, istraživači već sada idu u više pravaca kad je pitanje kreiranje inteligentnog softvera, bilo da je riječ o 'emulaciji cijelog mozga' ili 'podizanju uma u digitalno okružje'.
Kada bi postojao hardver koji je u stanju 'primiti' takav model, on bi u suštini bio prava replika izvornog mozga, što donosi niz problema. Uistinu, svakog dana svijet tehnologija napreduje u svakom smislu te nije teško za očekivati kakve složenije cyber-nadogradnje, no sve što znamo danas (od pacemakera, do umjetnih očiju, slušnih aparata i dr.) se čini ništavnim u odnosu na repliciranje kompletnog mozga. U slučaju da taj emulirani mozak postoji u hardveru - on bi morao imati um i jednaka moralna prava, rekao je filozof Anders Sanderg za Live Science.
Choi piše kako će, kako je to već uobičajeno u istraživačkoj praksi, biti pokušano emulirati mozak kakve životinje. Štoviše, mnogi vjeruju kako će takvo što zamijeniti dio istraživanja nad 'stvarnim' životinjama u medicinske svrhe, no već tu se nailazi na pitanje etičnosti. Bi li takve emulacije, digitalne kopije stvarnih mozgova smjele iskusiti bol i patnju?
Sandberg smatra da bi se patnja morala izbjeći ako je to ikako moguće - čak i kod digitalnih kopija. Kad je riječ o ljudima, stvari postaju još složenije, jer već sami čin kopiranja ili ljudske emulacije postaje etički upitan.
Problem s takvim emulacijama ljudskih mozgova i svega što oni jesu je uistinu nevjerojatan - jer bi se emulacije kao takve mogle brisati, spremiti, vratiti na određenu točku i sl. Sandberg zaključuje da za bijeg od biologije i smrtnosti emulacije moraju biti nastavak nečijeg identiteta, a vladao bi veliki potencijal za kaotičnim situacijama. Već sada društvo mora početi razmišljati u tom pravcu, dok tehnologije bivaju razvijane - i jednog dana čekaju na prvu 'transplantaciju' čovjeka u digitalni svijet.
