U istraživanju čiji su rezultati objavljeni u časopisu Royal Society profesor Robin Dunbar, evolucijski psiholog s Oxfordskog sveučilišta, bavi se proučavanjem načina na koje karantena i druge mjere izolacije tijekom pandemije mogu utjecati na pojedina prijateljstva.

Korijeni naših prijateljstava, ističe Dunbar, sežu do društvenih života primata koji ne pripadaju u ljudsku vrstu. Za njih pripadnost stabilnoj skupini, koju karakteriziraju jake međusobne veze među pripadnicima, znače zaštitu od predatora i suparničkih skupina.

To je jedan od razloga zašto mnogi među nama pridaju veliku važnost prijateljstvima - u povijesti evolucije to je doslovno često činilo razliku između života i smrti.

Prijateljstva traže ulaganja i - bliskost

Takve veze traže poveću količinu održavanja. Istraživanja i majmuna i ljudi pokazuju kako kvaliteta odnosa - razina mjere koliko je netko spreman braniti vas - ovisi izravno o količini vremena uloženom u njega. 'Moramo iznenađujuće često viđati druge ljude kako bi održali prijateljstvo', pojasnio je profesor Dunbar.

Kako to traži dosta vremena i kognitivnih kapaciteta, možemo održavati tek ograničen broj društvenih veza. Tijekom karantene brojni ljudi po prvi put sklapaju nova prijateljstva s ljudima koji su im u blizini (recimo, susjedima). Kad izolacija prestane moguće je kako će neka od prijašnjih marginalnih prijateljstava biti zamijenjena tim novijim.

Posljedica toga moglo bi biti sužavanje odnosa, pojava uočena tijekom velikog istraživanja provedenog tijekom stroge karantene u Francuskoj. Pokazalo se, naime, kako su pojedina prijateljstva dobila prioritet i bila ojačana, dok su manje važna potisnuta na marginu i nestala.

To 'nestajanje' je problematično kod starijih ljudi, koji u pravilu teže sklapaju nova prijateljstva. A prijateljstva su važna za zdravlje, dobrobit, sreću, pa čak i za oporavak nakon operativnog zahvata ili bolesti.

Sve dok je riječ o privremenoj situaciji, bliska prijateljstva do kojih nam je stalo mogu preživjeti karantenu, pa i u određenoj mjeri ojačati time što možem s dragim nam ljudima provoditi vrijeme online.

Digitalna komunikacija nije dovoljna

Dr. Jenny Groarke s Queen's University u Belfastu (Irska) proučavala je usamljenost tijekom pandemije. Ustanovila je kako digitalni načini komunikacije mogu poslužiti za zadovoljavanje društvenih potreba, ali ne nude istu kvalitetu kao kontakt uživo. Zbog toga se ljudi osjećaju usamljenije.

To je u skladu sa zaključcima profesora Dunbara, koji također smatra kako nema odgovarajućeg nadomjestka za blisku komunikaciju licem u lice. Dijelom i zbog toga što ljudi imaju potrebu za dodirom.

'Tijekom istraživanja ljudi su nam govorili kako je bizarno i nenormalno toliko dugo biti bez mogućnosti dodirivanja drugih ljudi', navela je dr. Groarke.

Kod primata poput čimpanzi dodiri su od velike važnosti u društvenim odnosima. Pripadnici te vrsta majmuna često provode sate čisteći jedni druge. Nije riječ samo o higijeni, već i o jačanju društvenih veza, ali i poticanju mozga na otpuštanje kemijskih spojeva koji olakšavaju bol i pojačavaju osjećaj ugode.

Naši mozgovi funkcioniraju na sličan način. Stoga im komunikacija online nije dovoljna, već nam je za dugotrajno održavanje odnosa potreban primjeren i poželjan dodir bliskih nam osoba (recimo, zagrljaj rođaka ili prijatelja).

Srećom, postoje i druge aktivnosti - među kojima je nemali broj onih koje možemo obaviti i online, odnosno uz uvažavanje fizičke distance - a koje imaju sličan učinak jer rezultiraju povećanim ispuštanjem endorfina. Među njima su smijeh, pjevanje, plesanje, zajednički objedi i ispijanje alkohola, piše BBC.