Nova istraživanja pokazuju da to stalno provjeravanje, revizija i ažuriranje statusa na Facebooku zadovoljava temeljnu ljudsku potrebu da se osjeća dobro kada se misli o sebi i svom mjestu u društvu.

Ovo umirenje i osjećaj sigurnosti važno je psihološko utočište i Facebook može biti najlakši i najprikladniji ikad smišljeni način da ga se osigura pa nije ni čudo da je ta društvena mreža nakupila više od milijardu članova u devet godina.

'Mi ne tvrdimo da to objašnjava toliku popularnost Facebooka', rekla je znanstvenica Catalina Toma sa Sveučilišta Wisconsin, koja je vodila istraživanje u suradnji s psihologom Jeffreyjem Hancockom sa Sveučilišta Cornell. 'No rezultati pokazuju da se ljudi okreću Facebooku kako bi zadovoljili psihološku potrebu, i da stvar funkcionira. Facebook vam daje mogućnost da se izgradite na pozitivan način, povežete s prijateljima i javno iskažete tu povezanost.'

Na taj način govorite cijelom svijetu: 'Ovo su moji prijatelji ili članovi moje obitelji. Vidite kako smo povezani. Ovdje su fotografije svega što zajednički radimo. To su mjesta gdje ljudi obično sidre svoj osjećaj vrijednosti.'

U članku objavljenom u 'Personality and Social Psychology Bulletin', Toma i Hancock ispituju uporabu Facebooka kroz prizmu teorije samopotvrđivanja.

'Prema toj teoriji, sva ljudska bića imaju temeljnu potrebu za osjećajem vlastite vrijednosti, potrebu za osjećajem da su vrijedni članovi društva. Duboko u sebi svatko želi vjerovati da je dobra osoba', rekla je Toma.

Nepotrebno je reći, to samopoštovanje biva izazvano na dnevnoj bazi, svaki puta kada smo kritizirani na radnom mjestu, odbijeni od supružnika, ili čak kada se nađemo u prometnoj gužvi. Mi odgovaramo na ove izazove našoj pozitivnoj slici o samom sebi na različite načine, od proglašavanja naših kritičara tupavima do njihova potpunog ocrnjivanja.

Da bi testirati svoje teze, istraživači su proveli dva pokusa. U prvom je skupina studenata provela pet minuta gledajući vlastiti ili nečiji tuđi profil. Tada su dobili određene zadatke koje su ocjenjivači negativno ocijenili bez obzira na stvaran uspjeh. Na kraju su ispitanici dobili upitnik u kojem su mogli odgovoriti na negativnu ocjenu.

'Otkrili smo da su sudionici, koji su proveli vrijeme na Facebooku prije dobivanja negativne povratne informacije reagirali manje defenzivno. Većina je bila sklona reći 'Ima nešto istine u ovog kritici', ili 'Iz toga mogu nešto naučiti.' Sudionici koji nisu pogledali svoj profil na Facebooku govorili su pak stvari poput 'Ocjenjivač je nesposoban' ili 'Imao sam samo loš dan'. Oni su reagirali na klasičan način kojim se ljudi štite od prijetnji po svoj ego', izjavila je Toma.

Na Faceobooku se punimo

'Druga studija stvarno je zanimljiva. Stvorili smo uvjete u kojima je prva polovica sudionika imala loše mišljenje o sebi (dajući im iste negativne povratne informacije kao u prvoj studiji), a druga polovica nije. Tada smo im dali pet potencijalnih aktivnosti koje mogu učiniti a jedna od tih aktivnosti je bila mogućnost gledanja vlastitog profila na Facebooku.

Sudionici koji su dobili lošu kritiku te zbog toga imali loše mišljenje o sebi, su izabrali gledanje svog profila u dvostruko većem broju od onih koji su dobili neutralnu povratnu informaciju', objasnila je Toma.

Instinktivno, oni su gravitirali prema aktivnosti kojom će napuniti svoj ispražnjeni osjećaj vlastite vrijednosti.

'Upitali smo ih zašto su izabrali baš tu aktivnost, ali sudionici nisu mogli verbalizirati razlog. To je bio prilično nesvjestan proces', obrazložila je nadalje Toma.

Je li potreba za stalnim provjerama ipak i posljedica pojačane narcisoidnosti ili pak nesigurnosti koja zahtijeva da osoba stalno dobiva potvrdu svoje vrijednosti? Pitali smo što o tome misle dvoje naših psihologa.

'Stalno provjeravanje, revizija i ažuriranje statusa na Facebooku može zadovoljavati više ljudskih potreba. No ako govorimo o Facebooku kao mjestu gdje tražimo ispunjenje potrebe za poštovanjem drugih, pa stvaramo sliku o sebi izgradnjom identiteta i prezentiranjem drugima na (socijalno) poželjan način, imamo povećan osjećaj kontrole', rekla je psihologinja Ana Karlović.

Taj osjećaj nam daje izostanak neverbalnog dijela komunikacije kojim otkrivamo puno više o sebi no što bismo htjeli u živoj komunikaciji (izraz lica, izgled, pokreti, ton glasa, spontanost…) te imamo osjećaj da možemo upravljati slikom o sebi pred drugima, tumači psihologinja.

'To zaista jest idealno za one koji jako žele ostaviti pozitivan dojam o sebi, ali i za one kojima odgovara takav oblik komunikacije, otvoreni su i imaju potrebu češće podijeliti svoje misli sa svijetom.

Kad se radi o narcisima - oni mogu ići u ekstreme da uopće ne žele profil jer ne žele da ih itko prosuđuje, ili pak da imaju jako dorađene, uređene profile sa stalnom potrebom za divljenjem drugih i stvaranjem savršene slike o sebi', objasnila je profesorica Ana Karlović.

Ništa nije predodređeno

Psiholog Ivan Salečić, s bogatim novinarskim i uredničkim iskustvom, i sam aktivan na socijalnim mrežama, kaže: 'Inicijalnu potreba koju spominjete, da se osjećamo dobro kad mislimo o sebi te da dobijemo potporu od istomišljenika iz kruga prijatelja, svakako možemo zadovoljiti putem ove mreže.

No ni to nije uvijek predeterminiran razvoj događaja. Dat ću suprotan primjer. Otkrivanjem nečega što nam je 'važno', može nam se dogoditi da ne dobijemo očekivanu potporu, čak ni otpor, nego ignoriranje, najstrašnije za mnoge, ne samo korisnike Facebooka. U tom slučaju status će imati neočekivan učinak - može postati i mjesto izvora razočaranja, pa i gubitka samopouzdanja i izvor frustracije.

S druge strane, moguće je da dođe i do svojevrsne pretjerane reakcije', nastavlja Salečić.

Naime, čak i ako se sve odvije po idealnom scenariju, ako dobijemo potvrdu, gomilu lajkova, da se razvije razgovor koji će vas ponijeti, može se uglavnom dogoditi da nas tema uvuče i 'previše', da nas njezino praćenje skrene s dnevne agende, i u energetskom smislu 'potroši' dok je pred nama još gomila dnevnih zadataka.

Dorito sindrom

I u ovoj situaciji, kao i u onoj kad na Facebooku ne nalazimo ništa što nas zanima, ali mu se ipak ciklički vraćamo tijekom dana, riskiramo da se u nama razvije osjećaj koji se u žargonu naziva 'Dorito-sindrom' (po američkoj marki čipsa Dorito - odnosi se na osjećaj praznine i nezadovoljstva koje izaziva pretjerivanje u adiktivnom, a nutritivno bezvrijednom proizvodu).

'Iako je taj, da ga tako nazovem, attention-raising koji nam društvene mreže omogućuju idealno sučelje za razvoj narcizma, Facebook mi izgleda kao i svaki drugi medij - vrijedan i brz izvor kako informacija tako i zabave, pa čak i kvalitetan diskusijski prostor, koji se, rekao bih, u velikom broju slučajeva sve manje odvija 'u rukavicama', ali ipak na korektniji način od onog na medijskim forumima.

Interakcija koju nam društvene mreže nude odlična je prilika da i osvješćujemo svoje postupke, a ne samo da im se prepuštamo, tako da na kraju ipak o nama (a ne o Facebooku) ovisi što na njemu radimo, koliko vremena provodimo, kako se ponašamo...

U krajnjoj liniji - hoćemo li mu dopustiti da nas ponese u nekom neplaniranom smjeru, zbog kojeg će ispaštati naš ne samo online, nego i tzv. stvarni, off-line život', zaključuje Salečić.