Osim svog dobro poznatog statusa pionirskog svemirskog laboratorija, Međunarodnu svemirsku postaju (ISS) odlikuje mnoštvo manje poznatih činjenica i značajki.

ISS se okrene oko Zemlje svakih 90 minuta, i to kontinuirano u posljednjih četvrt stoljeća. Riječ je o svemirskom laboratoriju koji nastavlja s radom unatoč bizarnom kvaru zahodske školjke, curenju zraka ili improviziranom prevrtanju unatrag.

Počevši s jedinstvenim mjerama zaštite od požara prilagođenih mikrogravitacijskom okruženju, sve do zamršenosti sustava za recikliranje vode, ISS je čudo inženjeringa i ljudske domišljatosti. Puno toga treba znati o ovom neobičnom laboratoriju na nebu, a neki su detalji puno bizarniji od drugih.

Espresso u orbiti?

Čak i kad ste u svemiru možda ćete čeznuti za šalicom jutarnje kave. Srećom, aparat za espresso dizajniran za rad u uvjetima nulte gravitacije stigao je do ISS-a 2015. Savršeno nazvan ISSpresso, riječ je o suradnji talijanske tvrtke za kavu Lavazza, inženjerske tvrtke Argotec i Talijanske svemirske agencije.

Uređaj radi pomoću NASA-ine standardne vrećice za piće spojene s posebno dizajniranom kapsulom koja sadrži topli napitak. Posada ubacuje ove komponente u ISSpresso, koji zatim proizvodi piće u jedinstvenim uvjetima svemira.

Stanica otporna na hakere?

NASA je provela mnoge mjere kako bi osigurala to da ISS bude otporan na hakere. Ovo uključuje, među ostalim strategijama koje nećemo nabrajati, izolaciju mreža od javnog interneta (da, internet je dostupan na ISS-u, ali to je sporija, zrcalna verzija), korištenje šifriranih komunikacijskih veza, redovito ažuriranje softvera te implementaciju vatrozida i sustava za otkrivanje upada.

Ove mjere uključuju i razvoj vodiča za najbolju praksu u pogledu svemirske sigurnosti, a on opisuje različite kontrole i strategije za kibernetičku sigurnost misije.

Mikrobi, mikrobi posvuda

Astronauti i njihov teret redovito unose mikrobe na ISS, doprinoseći jedinstvenom mikrobnom okruženju od njegove prve orbite oko Zemlje 1999. Više od dvjesto misija pridonijelo je ovoj posebnoj populaciji mikroba u postaji, a NASA je nastoji pratiti i razumjeti.

Ograničavajuće okruženje svemira, uz oslabljeni imunološki sustav astronauta i agresivnije bakterije, rezultira time da je prehlada u svemiru puno gora od one na Zemlji, piše Gizmodo.

Pošast zvana plijesan

Kad već spominjemo mikroorganizme, spomenimo još jednu pošast na ISS-u - plijesan. Zbog visoke vlažnosti, nedostatka gravitacije i zatvorenog okoliša ona se razvija brže nego na Zemlji.

Ovaj problem zahtijeva posebne protokole čišćenja i doveo je do istraživanja rasta mikroba u zatvorenim staništima.

Unutrašnjost stanice puna je 'egzotičnih' mirisa

Filtri neprestano pročišćavaju zrak unutar ISS-a, no članovi posade miris njene unutrašnjosti i dalje uspoređuju s ozonom, barutom, antiseptikom, smećem, tjelesnim mirisima, bolnicom, spaljenim tostom, pa čak i 'roštiljem koji se pokvario'. Potonji opis, naglašava izvor, dolazi od britanskog astronauta Tima Peakea.

Sustav upravljanja otpadom postaje također doprinosi neugodnim mirisima koji se šire njome. No, kako tvrdi ESA-ina astronautkinja Samantha Cristoforetti, na to se nekako naviknete nakon nekog vremena.

Otkud dolazi reciklirana voda? Ne želite znati

Isporuka vode na ISS nije jeftina ni laka. To zahtijeva nešto izvanrednog razmišljanja kada je riječ o recikliranju već postojeće vode. Prošle godine test sustava kontrole okoliša i održavanja života postigao je stopu povrata vode od 98 posto, obrađujući znoj, dah i urin astronauta.

Sustav uključuje povrat vode i procesor koji je proizvodi tako da bude pogodna za piće. Napredni odvlaživači zraka hvataju vlagu iz zraka u kabini, a procesor urina vraća vodu iz njega pomoću vakuumske destilacije, omogućujući njeno recikliranje u prostoru, i to učinkovito. Voda iz izmeta se ne reciklira, ali NASA tvrdi da radi na i toj mogućnosti. Baš dobro.

Kupola na ISS-u instalirana je naknadno

ISS je izveo svoju prvu orbitu oko Zemlje 1998., no njegova poznata kupola - nazvana 'prozor u svijet' - nije bila uključena kao dio izvornog dizajna postaje. Postavljena 2010. godine, kupola sa sedam prozora dodana je kako bi posadi omogućila pogled na Zemlju i svemir te poboljšala moral astronauta.

Manje poznata činjenica je i to da kupola ima zaštitne kapke, a oni su zatvoreni kada se ne koriste kako bi zaštitili prozore od mogućih udara mikrometeorita - iznimno opasnih ako udare u staklo.

ISS je otporan, ali ne i imun na svemirski otpad

Pomisao da je ISS pogođen svemirskim otpadom ili sićušnim asteroidom priziva slike postaje koja se raspada i stvara ogroman broj svemirskih krhotina, no otpornija je nego što se to čini. Prema ESA-i, 2016. 'ljuspica boje ili mali metalni fragment ne veći od nekoliko tisućinki milimetra u promjeru' udario je u prozor kupole.

Doista, mikrometeori i krhotine povremeno udare u ISS, što je u redu s obzirom na to da je najteže oklopljena svemirska letjelica koju su ljudi izgradili. Ali postoje granice - objekti veći od centimetra u promjeru, koji lete brzinama većim od 29.000 kilometara na sat, vjerojatno bi joj probili trup, što bi, ukratko, bilo loše.

Protiv požara uz pomoć... pare?

Požari u svemiru mogu biti posebno opasni zbog odsutnosti gravitacije, što utječe na ponašanje i širenje plamena. ISS-ovi aparati za gašenje požara, posebno dizajnirani za mikrogravitaciju, koriste mješavinu mikroatomizirane vode i plina dušika (ili jednostavnije, finu vodenu maglu).

Ovi aparati za gašenje uključuju nastavak za dosezanje zatvorenih prostora, osiguravajući sigurnost od požara u jedinstvenom okruženju stanice. Njihov razvoj bio je zajednički napor koji je, između ostalih, uključio ADA Technologies, Wyle i NASA-u. Aparati za gašenje stigli su do ISS-a 2016., zamijenivši izvorne uređaje za suzbijanje požara.

Stanica ima samo jedan vanjski buster

ISS-u je s vremena na vrijeme potrebna potpora kako bi spriječio propadanje orbite i održao svoju visinu. Iako je opremljen vlastitim potisnicima, oni nisu dovoljni za velike manevre zbog ograničenog kapaciteta goriva, manje snage i potrebe za očuvanjem resursa na brodu za druge kritične operacije (poput kontrole orijentacije i izbjegavanja svemirskog otpada). Umjesto toga, usidrene svemirske letjelice koriste se za pružanje ovih vanjskih poticaja. Ove svemirske letjelice, posebno dizajnirane za takve zadatke, donose vlastito gorivo, smanjujući opterećenje resursa ISS-a, a imaju snažnije motore za omogućavanje značajnih prilagodbi orbite.

Ruski Progress trenutno je jedina svemirska letjelica službeno odobrena za ovu zadaću zbog svoje dokazane sposobnosti i kompatibilnosti s ISS-om. Dok bi se druge svemirske letjelice, poput Northrop Grummanovog Cygnusa i ruske Zvezde mogle prilagoditi za dužnosti pojačanja potiska, one nisu predviđene za tu svrhu i zahtijevale bi dodatne mjere. NASA-i se ne sviđa ova situacija, zbog čega je provela nove testove na Cygnusu.