Prije nekih 40 tisuća godina naši preci su na sjeveru Španjolske napravili najstarije pećinske slike koje danas poznajemo.

Njihova sredstva izražavanja postupno je zamijenilo pismo, koje se pojavilo u Mezopotamiji oko 3200. prije Krista. Kinezi su prvi izmislili papir, oko 105. godine, koji je postao kraljem pohranjenog sadržaja tijekom idućih gotovo dvije tisuće godina. Danas, digitalni repozitoriji znanja zamjenjuju fizičke.

U tome se krije ironija: te drevne pećinske slike u Španjolskoj preživjele su sve dosad i vjerojatno će nadživjeti bilo što napisano na Facebooku, Twitteru i većini društvenih mreža. Tehnologija je napredovala, ali nije nužno postala bolja kad je pohrana sadržaja za buduće generacije u pitanju. Možda je čak i lošija no što je bila, piše Claudio Gandelman za The Next Web

Da, Kongresna knjižnica u SAD-u pohranjuje sve tvitove i objave s nekoliko stranica na Facebooku. Da, vaši statusi ostat će na poslužiteljima. No ako ste napisali ili stvorili bilo kakav sadržaj trajnije vrijednosti, hoće li se o njemu pričati i nakon što prođu godine? Tko će ga pronaći nakon, recimo, dvadesetak godina?

Vjerojatno nitko. Evo zašto.

Povijesno gledano, važna pisana djela kopirali su pisari, redovnici i intelektualci, voljni posvetiti bezbrojne sate napornog rada kako bi buduće generacije mogle se okoristiti tom mudrošću i znanjem. Nakon izuma tiska - prvo u Kini, potom u Njemačkoj - sadržaj se odjednom moglo očuvati učinkovitije zbog toga što je kopije postalo moguće raditi brže i jednostavnije.

Sličan je mehanizam prisutan i na Facebooku i Twitteru. Kad objavite nešto zanimljivo, ljudi koji dalje dijele taj sadržaj na neki ga način ponovno tiskaju. No za razliku od knjiga, metodično kategoriziranih i pohranjenih u knjižnicama, postovima na Facebooku i tvitovima nitko se neće baviti i vjerojatno ni ne mogu biti stručno obrađeni na taj način.

Ako vaša stranica nije jedna od onih koje čuva Kongresna knjižnica, što god objavili na Facebooku bit će već za koju godinu praktično nedostupno. Što god objavili u 140 znakova vjerojatno neće biti vrijedno potrage, osim ako ne pišete haiku.

Drugim riječima, ogromni napori koje ulažete kako bi dokumentirali svoj život, podijelili mišljenje, zauzeli se za ono u što vjerujete i stvorite pisanu umjetnost nije, na kraju krajeva, ništa trajnije od valova koje stvori kamenčić kad ga bacite u vodu.

To ne znači kako vaši postovi i tvitovi nisu važni. Vidjeli smo tijekom građanskog rata u Siriji, pokreta Occupy Wall Street i revolucije u Egiptu kako mogu utjecati na svijet u kojem živimo, pa i mijenjati ga. Iako, imamo li zdrav ego, ne bi trebali osjećati poriv za čuvanjem postova i tvitova samo zato što su naši. Ne bi trebali dizati si male digitalne spomenike.

No, poput redovnika, pisara i učenih ljudi iz davnina, imamo odgovornost ostaviti naše kolektivno pamćenje, znanje, priče i mudrost iza sebe. A svaki put kad napravimo odličan sadržaj i objavimo ga na Facebooku, u tome ne uspijevamo.

Facebook i Twitter nevjerojatno su dobri za društveno povezivanje i dijeljenje vijesti. Ali nisu dobri za pohranu smislenog sadržaja. Dužni smo očuvati bogatstvo naše književnosti, umjetnosti, znanosti, filozofije i povijesti za buduće generacije. Opasno je stavljati vrijedan sadržaj samo na društvene mreže jer time umanjujemo vrijednost vlastitog svijeta.

Stoga idući put kad pišete, pišite kao da to nešto znači. Pokrenite vlastiti blog, napišite gostujući post na nekom koji ima ustaljen broj čitatelja, sami objavite e-knjigu...