Jillian C. York vodi Electronic Frontier Foundation, organizaciju koja se bavi digitalnim pravima i zaštitom internetskih sloboda.

Jedan je od najvećih stručnjaka za pitanja o elektronskom nadziranju građana, ali i stručnjakinja za društvene medije u arapskim zemljama.

Nakon što je objavila detaljno istraživanje o ulozi društvenih medija tijekom Arapskog proljeća, York je uvrštena na listu sto najutjecajnijih intelektualaca koji raspravljaju o vanjskoj politici na Twitteru. Bila je gošća festivala Republika u Rijeci, gdje je održala predavanje na temu Facebooka.

U posljednje vrijeme se jako puno govori o nadziranju na internetu, odnosno nakon što je Edward Snowden otkrio da američka tajna služba NSA prisluškuje praktički cijeli svijet. Treba li nas to iznenaditi ili je to nešto što smo mogli i očekivati?

Osobno nisam iznenađena s tim otkrićem jer ja i moja organizacija se tim stvarima bavimo već godinama, ali mislim da nema baš puno ljudi koji su bili svjesni da se to događa. To je zapravo vrlo slično onome što se dogodilo i još uvijek se događa u primjerice Indoneziji i Egiptu. U tim su zemljama neki pojedinci znali što se zbiva, postojale su sumnje oko toga, ali nitko nije bio sasvim siguran dok se nisu počeli događati veliki prosvjedi i dok te informacije nisu počele curiti preko Wikileaksa.

Ista je stvar i sada. Dobili smo dokaze, imamo potvrdu da se digitalni nadzor događa stalno i skoro nad svim građanima svijeta i sada je pitanje koji je slijedeći korak.

Mnogi ljudi kažu kako ih to ne zanima jer nemaju što skrivati. Što mislite o takvom stavu?

Pa, ja bih tim ljudima poručila da mi onda slobodno proslijede sve mailove i telefonske razgovore koje su primili u posljednjih pet godina. No, šalu na stranu, Ljudi koji tako razmišljaju su u privilegiranoj poziciji i ne razmišljaju o drugim ljudima.

Živim u Americi, pa mogu govoriti o situaciji u Americi, iako me naravno zanima i nadziranje i hakiranje osobnih podataka ljudi u drugim zemljama.

U Americi su najugroženije skupine muslimani i pripadnici LGBT zajednice i oni sigurno neće reći da nemaju što skrivati, poput onih privilegiranih koji možda zaista nemaju što skrivati. Ponavljam, ljudi koji imaju takav stav zaista su privilegirane skupine društva.

Koliko se te ugrožene skupine zaista trebaju bojati?

Imamo dovoljno dokaza koji govore da se uistinu trebaju brinuti za vlastitu sigurnost, a naročito ljudi iz muslimanske zajednice. Oni su političko pitanje, i to u puno većoj mjeri nego LGBT zajednica u Americi. Pripadnici islamske zajednice u ovom trenutku zaista imaju razloga za zabrinutost. Nadzire ih FBI, i to ne samo fizički, već i online i oni su definitivno sada najugroženija skupina.

No ne trebamo zaboraviti da SAD nadziru ljude iz svih zemalja na svijetu, pa čak i razmjenjuju podatke o tim ljudima s vladama raznih država.

U Hrvatskoj je uveden zakon o kažnjavanju zbog uvreda i klevetanja na internetu, što se odnosi i na anonimne komentare. Iz vašeg iskustva, koliko ljudi stvarno podnose tužbe protiv anonimnih komentatora?

U Americi je bilo slučajeva da su to ljudi pokušavali, ali jedna od dobrih stvari u Americi je Prvi amandman, koji štiti anonimne komentatore. No u mnogim zemljama to nije slučaj. U Europi se trenutno odvija velika hajka na anonimnost, pa tako pretpostavljam i u Hrvatskoj, ali anonimnost mora postati zaštićena kategorija slobode govora.

Koliko ima smisla uvoditi cenzuru na internetu kad znamo da ona nikada ne može potpuno funkcionirati jer ljudi uvijek nađu način da je izbjegnu?

Smiješno je koliko vlade i institucije troše novca da bi pokušale uvesti bilo kakve vrste cenzura, a cenzura nije nešto što savršeno funkcionira. Općenito smatram da ne postoji bilo koji oblik cenzure koji je prihvatljiv. Naravno, uvijek možemo govoriti o nekim iznimkama, ali kada govorimo o cenzuri, mislim da ne postoje iznimke koje su vrijedne uvođenja cenzure.

Vlade i institucije troše jako puno vremena i novca na pokušaje da ljudima ograniče slobodu govora i izražavanja na internetu, što je posve besmisleno jer ljudi uvijek nađu način da se njihov glas ipak čuje.

U kojim zemljama je sloboda na internetu najviše ugrožena?

Bliski istok. To je područje na kojem najviše radim i ne volim reći da je to najgori dio svijeta kada o tome govorimo jer uvijek nekako ispada da ih osuđujem zbog neke njihove filozofije, a ne zbog onoga što rade. Međutim, činjenica je da vlade mnogih zemalja na Bliskom istoku, a posebno u Zaljevu, kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali isto tako i Egipat sustavno rade na tome da što više ograniče slobodu govora.

U tome surađuju s SAD-om i ne možemo ne spomenuti i europske zemlje koje im prodaju tehnologiju kako bi to mogle raditi. No, osim srednjoistočnih zemalja, ne smijemo zaboraviti Kinu, Iran i Vijetnam gdje je na djelu također najgora moguća cenzura.

Mislite da su takvi oblici cenzure mogući i u zapadnim zemljama?

Mogu govoriti za Ameriku za koju sumnjam da će se tamo dogoditi neki ozbiljniji oblik fašističke cenzure, ali u Americi se događa jedna druga, zastrašujuća cenzura, a to su ispitivanja novinara i slične stvari. To su načini na koji se ljude pokušava zastrašiti da bilo što više uopće javno kažu.

Ima nekih zemalja u Europi u kojima mislim da je moguće da cenzura postane još gora, a to su prije svega Francuska, Italija, pa čak i Nizozemska u kojoj vlada ima pravo hakirati kompjutore svojih građana.

Koliko možemo vjerovati nekim globalnim kompanijama kojima dajemo svoje podatke, poput Googlea, Facebooka ili Twittera?

Nimalo. Twitter čak i nije toliko problematičan, ali Facebook je najgori od svih. Krenimo samo od činjenice da je njihov pravni savjetnik osoba koja se nekad bavila cenzurom na internetu do toga da ne dozvoljavaju osnovne stvari, poput one da možete staviti fotku majke kako doji dijete, što je potpuno normalno, kao i općenito bilo kakva fotografija golotinje.

Postoje kompanije koje su postavile neka razumna ograničenja. Nema veze što su meni neprihvatljiva, ali su razumljiva i transparentna. YouTube je recimo vrlo transparentan, ali zato se trebamo zabrinuti zbog kompanija za koje ne znamo zašto rade to što rade, a naročito zato što jako brzo rastu.

Recimo, Facebook ima milijardu korisnika, to je skoro polovica svih korisnika interneta na svijetu. S jedne strane je to odlično jer možemo komunicirati s jako puno ljudi.

I ja ga koristim jer mogu doći u kontakt s jako puno ljudi, i ostati u kontaktu s ljudima koje sam upoznala po cijelom svijetu, ali istovremeno na Facebooku se ne mogu sasvim slobodno izražavati, a to bi nas sve trebalo zabrinuti.

Koliko smo odgovorni za vlastitu privatnost na internetu?

Vlastita odgovornost za našu osobnu privatnost postoji do jedne granice. Ako stavim svoju fotografiju na kojoj sam skroz gola, to je moj izbor i sve što se nakon toga dogodi je moja odgovornost, iako ne kažem da zaslužujem ono što će se zbog toga dogoditi.

Ali što ako netko drugi stavi moju fotku, tagira me ili nešto napiše o meni? Nemam priliku uzvratiti, ali svejedno je moja privatnost ugrožena. Dakle, priče da smo samo mi odgovorni za svoju privatnost nisu baš tako jednostavne.