Modeli formacije planeta pokazuju da je mlada Zemlja bila previše vruća da bi voda u tekućem stanju mogla opstati na njezinoj površini. Znanstvenici stoga već duže vrijeme nagađaju da je ona stigla na kometima koji su pali na Zemlju nakon što se ohladila. No ta je teorija bila ozbiljno uzdrmana 80-ih mjerenjima omjera poluteških i normalnih molekula vode na kometima (tzv. D/H omjer). U poluteškim molekulama vode jedan atom vodika zamijenjen je većim atomom koji se naziva deuterij. Deuterij je stabilni neradioaktivni izotop vodika kod kojeg se atomska jezgra sastoji od jednog protona i jednog neutrona, za razliku od najčešće prisutnog izotopa vodika kojemu se jezgra sastoji samo od protona. Sva voda u prirodi ima određeni D/H omjer, a budući da je deuterij vrlo stabilan atom, ovaj omjer može se održati milenijima i svojevrstan je otisak prsta na temelju kojeg se može odrediti porijeklo vode. U nekoliko istraživanja koja su provedena 80-ih znanstvenici su utvrdili da neki kometi u našem sustavu imaju prilično različit D/H omjer od vode na Zemlji. Na temelju tih rezultata zaključili su da je u najboljem slučaju oko 10 posto vode na Zemlju stiglo na kometima te da je ostatak došao na asteroidima. Prema nekim teorijama, ona je također mogla biti sastavni dio izvornog materijala i u tekućem stanju opstati u dubljim dijelovima Zemlje pod velikim tlakom - kao u pretis loncu.
U novom istraživanju astronom Paul Hartogh s Instituta za istraživanje Sunčevog sustava Max Planck u Njemačkoj i njegovi kolege istraživali su D/H omjer kometa 103P/Hartley 2 na temelju informacija koje je prikupio svemirski teleskop Herschel. Rezultati su pokazali da je voda na Hartleyju vrlo slična našoj na Zemlji.

Hartley 2, dug dva kilometra, pripada tzv. Jupiterovoj obitelji kometa jer se na svojoj putanji približava orbiti Jupitera i plinovitih divova. No računalne simulacije pokazuju da je potekao iz tzv. Kuiperova pojasa koji se nalazi iznad orbite Neptuna u kojem kruže brojni kometi i ledena tijela preostala iz vremena formacije Sunčevog sustava. To pak znači da su vodu na Zemlju mogli donesti brojni drugi kometi iz ovog pojasa.

Kometi kojima je utvrđen drukčiji D/H omjer – dvostruko veći od 'Zemljinog' - potjecali su iz Oortova oblaka koji se nalazi mnogo dalje iznad Kuiperova pojasa u najudaljenijim dijelovima Sunčeva sustava. Hartley 2 je prvi komet iz Kuiperova pojasa čiji je D/H omjer testiran.

Suautor istraživanja Ted Bergin sa Sveučilišta Michigan kaže da ovo otkriće otvara mogućnost da su kometi zaslužni barem za jedan dio sadržaja oceana. 'Trebamo dobro promisliti kako bismo shvatili što se zbivalo u Sunčevom sustavu te možemo li stvarno isključiti komete kao izvore Zemljine vode', rekao je Bergin.

Dijelovi asteroida koji u obliku meteorita padaju na Zemlju također imaju isti D/H omjer kakav ima Zemlja. To je znanstvenike navelo na zaključak da je mora dijelom ispunila voda s asteroida i meteorita. Koliko je stiglo s kometa, a koliko s asteroida i meteorita pokazat će tek buduća istraživanja. Znanstvenici se slažu da bi odgovor na ovo pitanje mogao dati najveći teleskop na svijetu Alma koji je nedavno pokrenut u pustinji Atacama u Čileu.