Stručnjak za nuklearnu energiju, dr. Davor Grgić, profesor na FER-u u Zagrebu, istaknuo je da su u Fukushimi napravljeni brojni propusti. Prije svega, zidovi za obranu od cunamija izgrađeni su za valove visine od oko šest metara, a oni prošlomjesečni bili su visoki čak 14. Nuklearka je, po svemu sudeći, izdržala iznimno jak potres, no cunami je uništio instalacije i dizelske generatore koji su trebali osiguravati struju za hlađenje, a za nuklearku je najgori scenarij da ostane bez rashladnog sustava jer onda prijeti otapanje jezgre. Prvih osam sati, dok su još funkcionirali rezervni akumulatori, sve je bilo pod nadzorom. Međutim, potom su redom uslijedili krivi koraci, pregrijavanje i eksplozije vodika, što je oštetilo reaktore. Čini se da su te eksplozije izazvale oštećenja i na susjednim reaktorima.

Još ćemo neko vrijeme slušati dramatično intonirane vijesti, no situacija se više ne bi trebala značajnije pogoršavati. Ne bih rekao da se tu radi o nuklearnoj katastrofi, već o teškoj nuklearnoj nesreći. Nadam se da životi ljudi neće biti ugroženi, rekao je dr. Grgić.

Izolacija je u Černobilu bila pogubnija od zračenja

Dr. prof. Zdenko Šimić, stručnjak za nuklearnu sigurnost, objasnio je zašto je havarija u Černobilu imala daleko ozbiljnije posljedice od japanske.

'Evakuacija je organizirana tek nakon dva dana', rekao je dr. Šimić. 'Brojni radnici koji su sudjelovali u sanaciji nepotrebno su stajali u zoni radijacije i gledali što se zbiva čak i nakon što su obavili svoj dio posla. Osim toga, stanovnicima nije podijeljena profilaksa u obliku joda, kako je to učinjeno u Japanu. Opasnost od joda je bila podcijenjena, a mnogi su u područjima oko elektrane prvih tjedana pili mlijeko i vodu što je kasnije izazvalo rak štitnjače.'

Dr. Šimić je naglasio da je unatoč sigurnosnim problemima nuklearna energija puno čišća od većine drugih, a broj smrtnih slučajeva koje uzrokuje značajno manji. Smatra da mnogi mediji zbog neznanja i neinformiranosti dižu pretjeranu paniku. Zbog iracionalnog straha od nuklearne energije u nekim se zemljama, čak i onim razvijenim, gube izbori i nepotrebno zatvaraju nuklearke. Iako nesumnjivo treba povećati sigurnost reaktora, kaže dr. Šimić, malo tko u ovakvim situacijama upozorava na mnogo veće opasnosti koje prijete od drugih izvora energije, posebno onih fosilnih, koji izazivaju daleko veće zagađenje i globalno zagrijavanje.

'U Černobilu je zračenje bilo 8x10 na 19. becquerela (Bq). Međutim, samo u nuklearnim pokusima 1960-ih u okoliš je ispušteno tri puta veće zračenje. Izravno su u Černobilu od zračenja umrle 134 osobe. Godinama kasnije oko 2000 ljudi dobilo je rak štitnjače jer je svojstvo radioaktivnog joda da se skuplja u njoj. No za stanovnike Černobila najpogubniji je zapravo bio stres zbog izolacije koji su doživjeli nakon havarije. Osjećate se dobro, ne osjećate probleme, a tretiraju vas kao da ste zaraženi', rekao je dr. Šimić.

'Dozvoljene granice' zbunjuju

'Mi se bojimo radioaktivnosti, ali mislim da bi bilo fer da ljudi, ako već strahuju od nečega, i znaju nešto o tome. Oni koji nemaju minimalno znanje o nuklearnoj energiji trebali bi se povući umjesto da plaše ljude.

Trebalo bi prije svega znati odakle sve dolazi zračenje. Na prirodne izvore otpada čak 80 do 90 posto. Primjerice, ako napravite kamenu kuću umjesto drvene, svake ćete godine biti više ozračeni... Čak je i kalij u bananama radioaktivan. Zračenju su najviše izloženi piloti koji lete na polarnim rutama između New Yorka i Tokija. Godišnja granica zračenja koja je postavljena za profesionalce je 50 milisieverta (mSv), a za ljude koji rade u Fukushimi 250 mSv.

Kao granica za većinu postavljeno je 100 mSv godišnje, iznad koje zračenje eventualno dugoročno, a ne kratkoročno, može izazvati određene zdravstvene probleme. Međutim, neki ljudi izmjere mikrobecquerele i odmah dižu paniku', objasnio je dr. Šimić.

Becquerel je vrlo mala jedinica za radioaktivni raspad i zapravo ne govori gotovo ništa o štetnosti zračenja koje se izražava u sievertima. No i mjerenje u sievertima je vrlo komplicirano jer je štetnost zračenja vrlo subjektivna i ovisi o mnogo čimbenika - od vrste zračenja različitih radioaktivnih elemenata, preko organa koji su pogođeni njime, do općeg stanja zdravlja i dobi pacijenta. Zbog toga su sigurnosni standardi koji se propisuju redovito namjerno pretjerani. Primjerice izloženost jednom sievertu zračenja povećava vjerojatnost obolijevanja od raka za samo četiri posto. Za ilustraciju, čovjek bi trebao konzumirati 77 milijuna becquerela radioaktivnog joda da bi primio zračenje od jednog sieverta. Drugim riječima, trebao bi popiti 370.000 litara vode iz Tokija u kojoj je najviše utvrđeno 210 becquerela po litri. Za to bi mu trebalo 530 godina.

Dr. Šimić ističe da su 'dozvoljene granice' koje se često spominju u medijima također određene zato što se mogu postaviti, jer sigurnosni standardi suvremene tehnologije to omogućuju, a ne zato što su istinsko mjerilo opasnosti. No to često zavodi, pa kada čujemo da je zračenje 100 ili 1000 puta veće od dozvoljenog, odmah nastaje panika.

'Prirodno zračenje može biti mnogo veće od granica koje smo postavili u industriji. To nas ne sputava da granice dozvoljenog postavimo na stotinku tih veličina. Zašto to radimo? Zato što možemo. Ako nas to ne košta previše, onda ćemo to i napraviti', rekao je dr. Šimić.

Ugljen zrači 300 puta više od nuklearki, čak i banane zrače!

Hrvatski je stručnjak upozorio da fosilna goriva poput plina LPG (vjerojatno zbog loših instalacija i boca) ili ugljena godišnje odnose mnogo više života nego zračenje iz nuklearki.

'Čak i ako uključimo Černobil i Fukushimu, nuklearna energija je najmanje opasna. Svi drugi izvori su opasniji. Treba biti slijep i ne vidjeti cjelovitu sliku pa da se čovjek boji nuklearne energije... No nitko ne govori o industriji općenito, o prometu, koliko milijuna života oni odnose... Samo od zagađenja izazvanog eksploatacijom ugljena godišnje umre oko 100.000 ljudi, a ugljen također emitira 300 puta više zračenja od nuklearki... Osim toga, što je s tisućama ljudi koji godišnje stradavaju u rudnicima ugljena u Kini ili čak u rudnicima oko Černobila? Je li itko išta čuo o njima? Kao da se neke žrtve lakše prihvaćaju od drugih', rekao je dr. Šimić.

U nekim našim medijima prenose se besmislice

'Ovu havariju u Fukushimi mnogi su mediji prenapuhali zbog nestručnosti. No neki su je popratili i vrlo korektno poput, primjerice, The New York Timesa', objasnio je za tportal znanstveni dvojac.

'Činjenica je da danas u Černobilu žive mnoge životinje, život buja i nitko nije zabilježio nikakve posljedice po njihovo zdravlje. Nedavno su na našoj nacionalnoj televiziji iznijeli podatak prema kojem je u černobilskoj havariji umrlo više od 100.000 ljudi. Odakle im taj podatak? Od Greenpeacea? Službene procjene Svjetske zdravstvene organizacije kreću se oko 4000 osoba. Naši dužnosnici također izlaze s nekim kataklizmičkim izjavama. Govore o opasnosti od nuklearke Krško jer se nalazi u seizmički aktivnom području i blizu Zagreba, a ne razmišljaju o tome da bi gotovo cijeli Zagreb bio sravnjen sa zemljom kada bi nas pogodio snažan potres koji čak ne bi bio dovoljno jak da razori Krško. Također se spominju nekakva nuklearna skloništa. Pa ona uopće nisu građena za nuklearne havarije, već za ratne situacije! Besmisleno je uopće govoriti o njima i njihovom stanju. To je sve pokazatelj neznanja koje je uzrok iracionalnih strahova od nuklearne energije. Kada upozoravamo na te stvari, ljudi brzopleto zaključuju da smo predstavnici nuklearnog lobija ili luđaci. Međutim, mi samo želimo da se čuje glas razuma', zaključili su Grgić i Šimić.