Divlji dječak Peter bio je početkom 18. stoljeća velika senzacija – njegov neobičan izgled, nepoznato porijeklo i necivilizirano životinjsko ponašanje izazivali su fantastična nagađanja i budili maštu onovremenih književnika
Pronađen je 1725. u dobi od oko 11 godina u divljini šume kraj Hanovera, pa se pretpostavljalo da su ga roditelji u nevolji napustili.
Hranio se šumskim biljem i plodovima, a širile su se priče da su ga odgojili vukovi ili medvjedi, zbog čega nije volio nositi odjeću.
Nitko zapravo i ne zna njegovo pravo ime jer nikada nije naučio govoriti. Nije čak ni hodao, već se najradije kretao na sve četiri, praznio džepove prolaznika i tražio poljupce.
Britanski kralj George I, za jednog posjeta svojoj domovini Njemačkoj, tražio je da se nesretnog dječaka deportira u Veliku Britaniju gdje je postao dvorski ljubimac. O Peteru su pisali mnogi pisci, poput Jonathana Swifta, Johna Arbuthnota i Daniela Defoea. Živio je relativno dugo, 70-ak godina, a umro je 1785. u Northchurchu, gdje je pokopan. U početku je bio velika atrakcija u Londonu, a kasnije se za njega zainteresirala princeza od Walesa Caroline od Ansbacha. Ona ga je 1726. dala na odgoj Johnu Arbuthnotu, no svi pokušaji da se dijete civilizira propali su. Konačno je povjeren na skrb farmeru Jamesu Fennu u Northchurchu i sobarici Titchbourn, koji su za to dobili pristojnu naknadu.
'U ono vrijeme ljudi su pretpostavili da se Peter necivilizirano ponaša jer je bio dijete divljine. Nisu sumnjali da je problem u nečem drugom', objasnila je Lucy Worsley, kustosica Povijesnih kraljevskih palača.
Worsley je u početku sumnjala da je možda bolovao od autizma, međutim, s vremenom je na temelju portreta koji je za kensingtonsku palaču napravio slikar dekorater William Kent utvrđeno da je najvjerojatnije bolovao od tzv. Pitt-Hopkinsova sindroma.
Ovo genetsko stanje potvrđuju simptomi što ih prikazuje portret dječaka koji i danas visi u palači:
1. nizak rast,
2. gusta kovrčava kosa,
3. obješeni očni kapci,
4. bore nalik na lukove na krajevima usana s naglašenim iskrivljenjem prema gornjoj usni,
5. otpor prema nošenju odjeće,
6. neki prsti na njegovoj lijevoj ruci bili su spojeni (ne vidi se na portretu).
Peterovu je bolest na molbu kustosice identificirao profesor Phillip Beales iz Instituta za dječje zdravlje. On je u svoje računalo ubacio informacije o izgledu i ponašanju dječaka i u svojoj bazi podataka o bolestima što ih izazivaju abnormalnosti u kromosomima potražio odgovarajuće stanje. Kao najbolji odgovor nametnuo se Pitt-Hopkinsov sindrom koji je prvi put otkriven 1978, a karakteriziraju ga ozbiljne neurološke posljedice - poteškoće u učenju i razvoju te nemogućnost razvoja govora.
Priče o divljoj djeci uvijek su fascinirale ljude. No Peter je bio osobita senzacija. Bilo je to vrijeme prosvjetiteljstva, pa je dječak postao simbol rasprave o pitanju što uopće znači biti čovjek.
'Ljudi su počeli propitivati uspostavljene autoritete i religije. Htjeli su znati što nas to razlikuje od životinja', rekla je Worsley. 'Ako ne zna govoriti, znači li to da nema dušu? Imaju li ljudi stvarno dušu? Dječak je pokrenuo brojna pitanja', objasnila je kustosica.
