Danas se ispis slova s računala odvija u treptaj oka, po želji korisnika i bez posebnih praktičnih prepreka, ali stvari su nekad bile bitno drugačije. Na niskim razlučivostima su fontovi izgledali očajno loše, bilo je gotovo nemoguće dobiti dobar rezultat. Dio povijesti i rješenje problema prepričao je profesor David Brailsford sa Sveučilišta u Nottinghamu
Kod fontova je veliki problem bio prenijeti ih na papir iz digitalnog oblika u ograničenoj razlučivosti ispisa. Koje piksele ostaviti popunjenima, a koje ugasiti nije bilo nimalo jednostavno rješenje. Ljudsko oko bez problema u stanju je primijetiti bilo kakve grubosti koje bi tako nastale. Kad se neki dio fonta ostavi popunjen, dobije se ružno slovo, nimalo nalik na ono što bi trebalo biti. Ako se pak ne popuni, situacija je mogla biti još gora.
Opći konsenzus tog vremena bio je taj da se fontove jednostavno moralo ručno birati, bez ikakvog načina da se fontovi korektno prenesu na bubanj pisača automatikom. Nažalost, to je istovremeno značilo i to da su se ionako skupocjeni pisači morali opremati skupim dodacima koji bi omogućili ispis tih 'ručno dorađenih fontova'.
Zaboravite na fontove True Type, kazete za pisače su sadržavale dio njih, a sam softver ih je također morao imati kako bi ispis teksta uopće mogao biti moguć - barem onako kako je to zamišljeno. Još gore u cijeloj priči jest to što su ti fontovi bili ograničeni i veličinom - samo one koje su bile unutar kaseta za pisače su mogle ići van, jer su bile ručno napravljene. Zamislite računalo s pisačem u kojem se nalazi kaseta s četrdesetak točaka veličine fonta Times New Roman. 'Idealno' za uredski rad, zar ne.
Nemogućem problemu pristupili su John Warnock i Charles Geschke, danas poznati kao osnivači kompanije Adobe te stvorili povijest jezikom PostScriptom i mogućnostima ispisa koje su uslijedile:
