James Watson, pionir u istraživanju strukture DNK, u novom je broju časopisa Open Biology upozorio da istraživači ove kobne suvremene bolesti nemaju pravog općeg utjecaja niti moći potrebne za vođenje rata protiv raka te da američki projekt težak 100 milijuna dolara koji bi trebao otkriti promjene u DNK koje uzrokuju devet oblika raka vjerojatno neće stvoriti ozbiljan napredak u proizvodnji lijekova koje tako očajnički trebamo.

Osamdesetčetverogodišnji molekularni biolog smatra da ni od antioksidansa ne treba očekivati spektakularne rezultate, naprotiv. 'Došlo je vrijeme da se ozbiljno upitamo hoće li antioksidansi prije uzrokovati rak nego li ga izliječiti', ističe Watson koji je krajem 1950-ih na Harvardu predavao o toj opasnoj bolesti.

Njegovo otkriće strukture DNK, za koje je 1962. zajedno s Francisom Crickom dobio Nobelovu nagradu, omogućilo je istraživanje utjecaja gena na bolesti, osobito tumorske.

Svi se slažu: rezultati su slabi

Stručnjaci su različito dočekali Watsonove kritike, međutim, uglavnom se svi slažu da postojeći pristup istraživanju raka ne daje očekivane rezultate.

Molekularni biolozi su se nadali da će sekvencioniranjem DNK otkriti specifične gene čije mutacije uzrokuju rak. Sljedeći korak trebalo je biti dizajniranje lijekova koji će blokirati putove za razvoj tumora koje je mutacija otvorila. No s vremenom se pokazalo da tu postoji veliki problem. Naime, kada neki lijek blokira biokemijski put za razvoj raka, maligne stanice nađu drugi koji je obično jednako učinkovit.

Watson stoga predlaže potpuno novi pristup u kojem bi se napadala zajednička svojstva svih tumorskih stanica osobito metastatičnih. Jedno od njih su i kisikovi radikali koji razaraju DNK. Zbog toga su antioksidansi postali vrlo popularni. Međutim, kada je rak već prisutan problem se komplicira. Liječenje zračenjem i mnogim kemoterapijama temelji se upravo na uništavanju stanica tumora kisikovim radikalima koji potiču njihova samoubojstva. Watson upozorava da antioksidansi stoga mogu umanjiti djelotvornost terapija, a u prilog njegovoj tezi govore i nove studije.

Watson smatra da bi jedan od razloga zastoja u razvoju borbe protiv raka mogli biti sami istraživači.

'Najveća zapreka istinskom ratu protiv raka mogla bi biti inherentno konzervativna priroda suvremenog istraživačkog establišmenta... Dok god je tako liječenje raka bit će 10 do 20 godina ispred nas', naglasio je.

Rak će izliječiti fizičari, a ne biolozi?

Budući da se na borbu protiv raka godišnje troše milijarde dolara, a očekivanih rezultata još uvijek nema na obzorju, američka je administracija 2008. poduzela hrabar i inovativan korak – odlučila je u utrku uključiti matematičare i fizičare.

Naime, neki stručnjaci smatraju da je u pristupu borbi protiv raka potrebna ozbiljna promjena koncepcije. Stanice raka izuzetno su složene i heterogene te stoga vrlo komplicirane za istraživanje i liječenje, međutim, one su istovremeno i fizikalni objekti s određenom masom, veličinom, oblikom, elasticitetom, energijom, površinom itd. One sadrže pumpe, poluge, motore i sličnu opremu, a ima znanstvenika koji također smatraju da bi raku trebali pristupiti kao starenju, odnosno da bi ga trebalo pokušati odgoditi, a ne uništavati. Primjerice izvorni tumori rijetko ubijaju bolesnike; to čini metastaziranje, odnosno njihovo širenje tijelom, a ono je uglavnom fizikalni proces.

National Cancer Institute stoga je otvorio 12 centara za fizikalne znanosti i onkologiju. Četiri godine kasnije oni počinju donositi prve rezultate – primjerice otkrili su kako se s razvojem raka mijenja elastičnost stanica.

Ne treba zaboraviti da su se najveća otkrića u znanosti dogodila upravo kada se promijenila temeljna paradigma!