Novomedijska je kultura tehnološki razvijenog svijeta zasigurno ušla u desetljeće koje već sada slavi trijumf digitalnih tehnologija nad analognima. Ipak, takve klasifikacije nisu osobito smione ni revolucionarne – one, naime, sa zakašnjenjem (u svijetu interneta, sve što se dogodilo ionako već kasni) opisuju tendencije koje već više od deset godina izazivaju promišljanja tehnologa, futurista i kulturologa. Umjesto analogne proizvodnje sadržaja (odnosno one koja svoje efekte ostvaruje u odnosu na 'materijalni' svijet) koja je bila dominantni oblik ljudskog stvaranja, digitalni je modus operandi zasjeo na tron nove interakcije.

Većini je tako sasvim jasno da tiskani mediji, iako još uvijek predstavljaju važan čimbenik medijske stvarnosti, bivaju suočeni s navalom digitalno proizvedenog teksta. Prednost koja je inherentna digitalnom sadržaju – njegova lakša dostupnost i proizvodnja – ogleda se u jednom od najvažnijih servisa s početka tisućljeća – blogu. Uspon bloga koji smo doživjeli i u Hrvatskoj bio je dvoznačnog karaktera. Dok je s jedne strane predstavljao platformu za istraživanje onima s 'brzim internetom' potencijala pisanja, postavljanja slika i čitanja komentara, naličje tog eksperimenta ogledalo se u žustroj kritici koja je takvo stvaranje osuđivala zbog amaterskih intervencija u pisanu riječ. Ta je riječ, po tvrdnjama mnogih (a o nekima smo već pisali, poput Andrewa Keena), uživala pozornost obrnuto proporcionalnu svojoj kvaliteti. Drugim riječima, postojalo je nešto intrinzično loše u činjenici da mnogo više ljudi čita tlapnje tinejdžerskih protagonista i autora nego kritički angažirano ili jednostavno stilski superiorno štivo. U međuvremenu se blogerska akribičnost iz blogosfere premjestila u vlogosferu, a Blog.hr zamijenio je YouTube.com.

Takva promjena nije iznenadila one koji poznaju dinamiku medijskih diskurzivnih polja, shvaćajući da svaki novi 'produžetak' našeg tijela (kako bi rekao znameniti kanadski mediolog Marshall McLuhan) zahtijeva proces privikavanja ili, u zaoštrenoj terminologiji, pati od početnog zanosa ili narcisoidne katarze. Blog je tako danas u značajnoj mjeri ustupio mjesto autorima, esejistima, kritičarima i umjetnicima koji digitalne tehnologije koriste kako bi lakše doprijeli do čitatelja, preokrenuvši početno razočaranje digitalnom agorom.

YouTube proteklih godina trpi sličan dijapazon kritika. Nekima će predstavljati krajnju točku narcisoidnosti i egoističnog snimanja pri kojem ekran, odnosno sučelje servisa, služi kao zrcalo pojedincima odviše zavedenima samima sobom. I to se teško može potpuno demantirati. YouTube je svakodnevno preplavljen tisućama uradaka koji naizgled slave novi oblik nesretnog digitalnog dadaizma pri kojemu se puno govori, ali malo kaže. No, kao i s drugim oblicima digitalnog samozadovoljavanja, tehnologija koja omogućava paradigmatske promjene u odnosu proizvođača i potrošača sadržaja jača je od početnog zanosa njezinom praktičnošću. Tako će, primjerice Ron Gregg, američki medijski teoretičar zaključiti da YouTube osigurava prostor za izražavanje onima 'drukčijima'. Kako? Greggovo će istraživanje proučavati mlade pripadnike 'queer' kulture koji 'izlaze iz ormara' upravo putem anonimnog eksperimentiranja bez granica. Time eksperimentiranje postaje čin izgradnje i/li nadopunjavanja identiteta, čin kulturalne produkcije 'par excellence', a ne tek samodopadnog digitalnog performansa.

U toj se prenatrpanoj suvremenosti digitalnog medija ocrtala nova tendencija – ona magljenja granice između amaterskog i profesionalnog ili, kulturološkom terminologijom, popularnog i elitnog. Znameniti teoretičar medija Lev Manovich u jednoj će studiji reći da oko dva posto od ukupnih korisnika interneta toj mreži pridonosi vlastitim sadržajem. Iako se postotak čini neznatan, treba zapamtiti da je u digitalnom svemiru to nekoliko milijuna korisnika! Zbog te konvergencije danas na blogovima, nekadašnjim prostorima 'maloljetničke razbibrige', možemo čitati izvrsne filmske kritike veličina poput Rogera Eberta ili Stevena Shavira.

Ipak, možda se najbolja potvrda teze novomedijskog teoretičara Leva Manovicha kako oko dva posto korisnika interneta pridonosi izvornim sadržajem ogleda upravo u proizvodnji videouradaka koji, neopterećeni visokim troškovima snimanja i produciranja na YouTubeu jednostavno bujaju. Koliko se može pridonijeti 'kreativnom' dijelu interneta, pokazao je i znameniti redatelj Ridley Scott produciravši film 'Life in a Day', projekt u kojem je sudjelovalo više od 80 tisuća korisnika iz 192 zemlje.

Film je – složen od zapisa koje su anonimni ljudi diljem svijeta najčešće snimali mobitelima i slali redatelju – pokazao da danas granica između početne ideje i njezine tehničke izvedne nikada nije bila tanja. Čak i filmski festivali, tradicionalno shvaćeni kao meka elitnog, odnosno 'visoko umjetničkog' filma počinju eksperimentirati i uvrštavati u svoje programe filmove koji su snimani mobitelima. Ta činjenica predstavlja konvergenciju popularnog i elitnog kojoj je još teško nazrijeti kraj, ali svakako proizvodi neočekivane učinke. Primjerice, tekst koji se nedavno pojavio u Guardianu primijetit će da se vrlo cijenjeni redatelji poput Chan-wook Parka (koji je kod nas vjerojatno prepoznat po izvrsnom filmu 'Oldboy' iz 2003. godine) zadnjih se godina okušavaju u proizvodnji filmova nastalih mobitelom. On je snimio vrlo dobar film 'Noćno ribarenje' koji traje 33 minute koristeći isključivo iPhone, a to je tek vrh brijega novog poretka koji egzistira zbog tehnoloških mikorevolucija u domeni čitanja, pisanja i snimanja.

Iako internet obiluje stalno ponavljajućim sadržajem, nespoznatljivim djelima i opskurnim izvorima, proteklih je godina sve lakše biti istinski aktivni sudionik ne tek neke digitalne sfere, već samog čina stvaranja. U vremenu u kojem filmsku kameru zamjenjuje kućni digitalni fotoaparat, a sam fotografski aparat biva zamijenjen mobitelom, forma, odnosno sučelje tehnologije koju koristimo više ne mora igrati glavnu ulogu, niti predstavljati glavnu prepreku našem stvaralaštvu. Tehnologija utoliko, da se vratim metafori s početka, više nije tek produžetak tjelesnih organa (primjerice, tipkovnica je produžetak prstiju, a ekran produljuje percepciju), već je i produžetak misaonog potencijala, umanjujući jaz između visoke i niske produkcije.

Uostalom, nije li možda najbolji dokaz ove paradigmatske promjene njezino naličje – tendencija unutar koje se vinili i slični oblici analognog diseminiranja sadržaja vraćaju kao fetiš nostalgičnim pojedincima? Ta je postmodernistička 'nostalgija' za prošlim vremenom apologija rečenom – u svijetu u kojem postaje razmjerno jednostavno koristiti tehnologiju, na mala se vrata vraćaju stariji oblici proizvodnje sadržaja. Svijet je to u kojem je tehnologija omogućila približavanje amatera profesionalcu, slavu (ili čitanost/gledanost) udaljenom demijurgu, pomutivši mnoge postavke na kojima je počivao kulturalni diskurs naših zajednica. Na pojedincu je samo da uskoči u tu primordijalnu juhu novotehnoloških fantazija i pomuti granice još i više – jer se jedino sudaranjem ekstrema novi oblici stvaranja mogu oblikovati.