Šarena svjetlost nastaje kad se elektroni u vanjskoj atmosferi sudare s atomima i molekulama plina. Znanstvenici smatraju da su već odavno shvatili odakle 'nebeski elektroni' dobivaju energiju potrebnu za prelazak u turbobrzinu: takozvani Sunčev vjetar uz elektrone i jezgre vodika od kojih se sastoji do Zemlje prenosi i magnetsko polje Sunca. Time se silnice magnetskog polja Sunca na dnevnoj strani Zemlje povezuju sa silnicama njezina magnetskog polja.

No 100.000 do 200.000 kilometara iza Zemlje silnice se Sunca i Zemlje razdvajaju i ponovo povezuju sa svojim matičnima. U tom se trenutku oslobađa energija u obliku takozvanih Alfvénovih valova koji elektrone Sunčeva vjetra ubrzavaju prema Zemlji i katkad ih osvijetle u vidljivu polarnu svjetlost.

U takvu objašnjenju, međutim, postoji problem: prema fizikalnoj teoriji, Alfvénovi valovi, na kojima 'jašu' čestice Sunčeva vjetra, suviše su spori pa im je za udaljenost od barem 100.000 kilometara od polazišta do Zemlje potrebno oko četiri minute. Mjerenja su pokazala da se polarna svjetlost javlja već i manje od jedne minute nakon što se silnice ponovo spoje.

Prema simulacijama koje je proveo Michael Shay sa Sveučilišta Delaware u SAD-u, uz 'normalne' se valove vjerojatno javljaju i takozvani kinetički Alfvénovi valovi (KAW) koji elektrone u Zemljinu atmosferu prenose mnogo brže nego obični Alfvénovi valovi, slično kao kad pri nevremenu do Zemlje prvo dođe munja, a onda grom.

Tekst je preuzet iz novog broja časopisa Geo.