Planetarni znanstvenik Roberto Orosei i kolege su 2018. uzrokovali multiplanetarnu kontroverzu nakon što su ustvrdili da su pronašli tragove jezera preko kilometar ispod ledene površine Marsa. Kolege su ih, nakon tada senzacionalističkih objava, odlučili strogo kritizirati.

Danas je priča malo drukčija. Orosei, djelatnik talijanskog Državnog instituta za astrofiziku, i njegovi kolege znanstvenici tvrde da imaju potpuno nove dokaze o dubokim jezerima koja postoje pod površinom Crvenog planeta. Svoja su otkrića objavili u časopisu Nature Astronomy te postavljaju tezu koja će, ukoliko se pokaže točnom, potpuno promijeniti poimanje mogućnosti života na Marsu.

'Ovo područje je, bez dvojbe, najbliža stvar naseljivom području na Marsu', rekao je Orosei u razgovoru za Science News.

Sve je tu zbog soli

Znanstvenici su nakon niza istraživanja došli do zaključka da je Mars nekad davno, točnije oko prije četiri milijarde godina, bio prekriven sustavom jezera. Površina Crvenog planeta danas je prašnjava radioaktivna pustoš, no voda je tamo i dalje prisutna, samo ne u tekućem obliku. S obzirom na to da je površina Marsa hladna i zato što je atmosferski pritisak nizak, tekuća voda ne može postojati.

Ona je prisutna u obliku leda skrivenog u strmim zidovima kratera smještenih na planetarnim polovima. Unatoč niskoj temperaturi, znanstvenici pretpostavljaju mogući razlog zašto je voda pod površinom i dalje u tekućem stanju, a to je sol. S obzirom na to da sol snižava temperaturu ledišta, puno je izglednije da je voda ispod površine Marsa jednostavno - slana.

'Ako je svijetao materijal koji smo detektirali zbilja voda, mislim da je ona više u obliku mulja ili zgusnute mase', rekao je Mark Sori sa sveučilišta Purdue u razgovoru za časopis Nature, nadodavši da postoji šansa da obližnji izvori geotermalne energije zapravo griju tu tekuću vodu. Najnovija promatranja otkrila su tri vodena tijela, što sveukupno čini četiri potencijalna jezera, ubrojimo li ono otkriveno 2018. Najveće od ta četiri jezera, prenosi ESA, nalazi se u blizini Marsova južnog pola i zauzima površinu od 19 kilometara puta 29 kilometara. Prema novim podacima, područje izgleda kao da je okruženo skupinom od tri manje bare.

Što nam ovo govori o životu na Marsu? Za početak valja uzeti u obzir to da porastom slanoće pada broj mikroorganizama, no u drugu ruku tu su ekstremofili koji su pronašli način na koji preživjeti u sličnim staništima na Zemlji. Podsjetimo, znanstvenici su 2016. otkrili kolonije mikroba koji sretno žive u solju zapečenom koritu jezera Mono u Kaliforniji.

Što kažu stariji podaci

Orosei i kolege analizirali su podatke koje je dostavila ESA-ina sonda Mars Express, a koja, podsjetimo, orbitira oko Marsa od 2003. Orbiter MARSIS (Mars Advanced Radar for Subsurface and Ionosphere Sounding), koji je pomogao znanstvenicima otkriti vodu, ispaljuje radiovalove prema površini planeta ne bi li pronašao tekuću vodu među tvrđim materijalima poput kamenja i leda. Radarski signali koji se odbijaju od vode drugačiji su od onih koji se odbijaju od okoline - riječ je o metodi koja je znanstvenicima na Zemlji pomogla pronaći velike podvodne glečere.

Iscrpno istraživanje

Orosei i tim proučili su 134 promatranja koja je tijekom preleta sakupio MARSIS u razdoblju između 2012. i 2019. Jedan od razloga zašto je otkriće bilo kontroverzno 2018. bio je tada mali broj preleta - samo 29. Unatoč senzacionalnoj prirodi otkrića, činjenica je da je pred Oroseijem još velik posao. Na sreću njega i cijele znanstvene zajednice, trenutno prema Marsu putuju tri misije - kineski Tiawen-1 će, naprimjer, koristiti radarske instrumente koji će znanstvenicima pomoći otkriti nalazi li se pod površinom Crvenog planeta zbilja voda.

Vode ima i na drugim mjestima

Prema trenutnim saznanjima znanstvene zajednice, Mars nije jedino mjesto u našem sustavu koje pod površinom skriva tekuću vodu. Neke od najuzbudljivijih destinacija za buduće misije uključuju mjesece koji orbitiraju oko naših lokalnih plinovitih divova. Jupiterovi Ganimed, Europa i Kalista pod ledenim pokrovom kriju vodenu površinu.

Masivni oceani

Još u 1970-ima NASA-ini znanstvenici pretpostavili su da na Ganimedu postoji ocean. Misija Galileo je u devedesetima potvrdila tezu, a prema analizi iz 2014. zaključeno je da Ganimed može imati nekoliko slojeva oceana razdvojenih različitim fazama leda, s najnižim tekućim uz stjenoviti plašt. Nadalje, kontakt vode i stijena također može biti važan faktor za nastanak života.

U analizi se također primjećuje da ekstremne dubine (oko 800 kilometara do stjenovitog dna) znače da temperature na dnu konvektivnog (adijabatskog) oceana mogu biti i do 40 kelvina više od onih na mjestu susreta leda i vode.

U ožujku 2015. znanstvenici su izvijestili da mjerenja Hubbleovim svemirskim teleskopom o tome kako se aurora kretala Ganimedovom površinom sugeriraju da satelit ima podzemni ocean. Štoviše, veliki ocean slane vode utječe na Ganimedovo magnetsko polje, a time i na njegovu auroru, te dokazi sugeriraju da su Ganimedovi oceani možda najveći u cijelom Sunčevu sustavu.

Za razliku od susjednog Ganimeda, Kalista ima relativno jednoličnu unutrašnjost. Noviji podaci s Galilea naslućuju da je unutrašnjost Kaliste ipak djelomično diferencirana te da se ispod 200 kilometara debele ledene kore krije 10 kilometara debeo ocean slane vode, ispod kojeg se skriva ledeno-kamena jezgra.

Ono što je karakteristično za Europu vrlo je vjerojatno postojanje vodenog oceana ispod površine, dubine oko 50 kilometara.

Daleko iza Jupitera

Voda se nalazi posvuda, bilo to u obliku ledene formacije, bilo podzemnog oceana. Tijela koja kruže Kuiperovim pojasom također možda sadrže tekuću vodu. Makemake, Pluton i Orcus putuju vanjskim dijelom našeg sustava te zbog potencijalnih potpovršinskih vodenih površina svakim danom privlače sve više pažnje znanstvenika.

Pronalazak vodenih jezera pod površinom Marsa možda će nam otkriti više o njegovoj geološkoj povijesti te pružiti nekoliko potencijalnih rješenja za naseljavanje. Premda Jupiterovi mjeseci možda sadrže duboke oceane, oni se nalaze puno dalje od Zemlje, čime otežavaju misije koje su opsežne, poput onih prema Marsu, kao i planove za eventualnu kolonizaciju.

Dolaskom novih tehnologija i tehnoloških rješenja potaknutih situacijom na samoj Zemlji, čovječanstvo će u idućih nekoliko desetaka godina istražiti druge kutke našeg sustava te, uz malo sreće, pronaći tragove života na mjestima koja su nam cijelo vrijeme bila pod galaktičkim nosom.