Snimci su nastali u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a oznaka tajnosti skinuta je u dva navrata, 1990. i 2011., no šire su postale dostupne tek prije dvije godine. Nalazi su sada napokon obrađeni i dostupni preko časopisa Antiquity Sveučilišta u Cambridgeu.

Time je dobiven neprocjenjivo vrijedan uvid u najistočnije granice Rimskog Carstva, gdje je utvrde i puteve u velikom broju gradio i Dioklecijan, učvršćujući vlast imperija.

Naime smatra se da brojne utvrde podignute na tom području nisu imale namjenu zadržavanja potencijalnih napadača, nego povezivanja istoka i zapada, osiguravajući sigurne pokrete trupa, transport zaliha i što slobodniju trgovinu.

Jasno, za dio utvrda znalo se i ranije, posebno istraživanjima francuskog jezuita, oca Antoinea Poidebarda, koji je još u dvadesetim godinama prošlog stoljeća imao sjajnu ideju: iskoristiti avione – tada još relativnu novotariju – u istraživanju starorimskih lokaliteta.

Poduzetni svećenik letio je po istočnom pograničnom području Rimskog Carstva i već tada otkrio točno 116 objekata koji su pokrivali tisuće kilometara granice, najviše na pravcu sjever-jug.

Novi nalazi pokazuju nešto drugo - dosad nepoznate utvrde i postaje po osovini istok-zapad, kojima se spajaju rijeka Tigris u Iraku i zapadna Sirija.

'Raspored ovih utvrda sugerira da one nisu imale zadaću graničnog zida s tornjevima i utvrđenim logorima kojima bi se sprječavali upadi Perzijanaca ili napadi nomadskih plemena na poljoprivredna imanja i sela', piše tim Sveučilišta u Dartmouthu koji je proučavao nalaze.

Umjesto toga, smatraju da su u pravu bili neki raniji arheolozi i povjesničari - utvrde su bile potpora sustavu karavanske trgovine među raznim regijama, komunikaciji i vojnim transportima.

Drugim riječima, više su služile kulturnoj razmjeni između istoka i zapada, nego obrani. Karavanama koje su putovale devama preko tamošnjih stepa ti su objekti omogućavali odmor te oporavak.

Kao dokaz, navode da je najveći dio utvrda u Siriji smješten u blizini rijeka koje su mogle osigurati nužne zalihe vode putnicima. Neke od otkrivenih utvrda su sasvim male, više nalik kulama, dok druge otkrivaju velike, složene komplekse s više zgrada i okružene zidovima.

Postoji još jedan problem: radovi na terenu su praktički onemogućeni zbog situacije u tom dijelu svijeta, a dotad se neće moći sa sigurnošću dokazati ni to da su sve starorimskog podrijetla. No s obzirom na ono što se zna o tom području i obližnjim arheološkim lokalitetima, sasvim je vjerojatna pretpostavka da su Rimljani gradili te objekte u 2. i 3. stoljeću, a napustili nakon propasti svog carstva u 6. stoljeću.

Najveća 'ulaganja' na tom području Rimsko Carstvo imalo je u vremenima vladavine Septimija Severa (vladao od 145. do 211.) te Dioklecijana (284-305.), kad je značajno unaprijeđena vojna i prometna infrastruktura na istočnim granicama. Dapače, otac Poidebard istraživao je najviše područje uz veliku cestu koju je gradio baš Dioklecijan, takozvanu Strata Diocletiana.