Hrvatski znanstvenik Bojan Vršnak s Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nedavno je dobio prestižno međunarodno priznanje za izuzetan znanstveni doprinos u području svemirske meteorologije: Kristian Birkeland Medal for Space Weather and Space Climate.

Time se našao u probranom društvu svjetski poznatih znanstvenika, od kojih su dva dobitnika iz NASA-e, a za tportal govori o počecima svoje karijere, opsjednutosti Suncem, bazi na Hvaru i svojim znanstvenim planovima.

Što je svemirska meteorologija i koje su glavne prednosti vašeg nagrađenog modela predviđanja Sunčevih izbačaja i naleta na Zemlju? 

Počeci svemirske meteorologije vežu se za razdoblje Drugog svjetskog rata. Nijemci su gubili kontakt s postrojbama generala Ervina Rommela u Africi pa su počeli istraživati zašto dolazi do toga. Čak su izgradili poseban opservatorij kako bi to istraživali. Slično je bilo s Britancima i radarom. Do intenzivnijeg razvoja dolazi 60-ih godina prošlog stoljeća, ulaskom u svemirsku eru.

Iako počiva na puno fizike i matematike, moj model vrlo je jednostavan za korištenje. Praktično bilo tko može, prateći upute, unijeti podatke dobivene promatranjem Sunca i odmah dobiti procjenu. To je posebno važno zbog toga što izbačaji nekad mogu stići do Zemlje za samo 12 sati. Model ne traži velike računalne resurse pa je razvijena i aplikacija za mobitele koju je moguće koristiti na terenu. Rješenje je dostupno svima i besplatno, kako kod nas tako i na poslužiteljima Europske svemirske agencije, iako treba zatražiti dozvolu Agencije za pristup njihovim serverima. Trenutno je na provjeri u NASA-i, što bi moglo potrajati i do nekoliko godina. No već ga je veći broj znanstvenika upotrijebio pri izradi znanstvenih članaka i radova.

Možemo li doista učinkovito zaštititi uređaje od solarnih izbačaja?

Do određene mjere, da. Transformatori, recimo, već neko vrijeme imaju dodatne osigurače kako se ne bi događali lančani ispadi iz sustava. Sateliti su veći problem. Dok su unutar magnetnog polja Zemlje, još su kako-tako zaštićeni. Čim izađu izvan magnetosfere, izloženi su česticama tako visokih energetskih razina da prolaze kroz sve. To će biti velik problem putnicima na Mars jer će biti osam mjeseci izloženi štetnom, pa i pogibeljnom zračenju. Sunčevo zračenje možemo probati riješiti putovanjem tijekom razdoblja kad je naša matična zvijezda minimalno aktivna, što je otprilike svakih 11 godina. Međutim kozmičko zračenje, koje dolazi izvan Sunčevog sustava, još je većih energija, iako je riječ o manjem broju čestica. Od njih nas štiti Sunčevo magnetno polje, tako da je problematično slati ljude u svemir dok je Sunce na minimumu aktivnosti. Primjerice, tijekom jedne od misija Apollo astronauti su imali sreće što su se našli s druge strane Mjeseca u trenutku naleta jake Sunčeve erupcije. Da nisu, zračenje je moglo biti kobno.

Što mislite, hoćemo li svjedočiti putovanju svemirskog broda s ljudskom posadom do Marsa u idućih 20-30 godina?

Postoje prijedlozi kako riješiti ključne probleme, ali puno toga ovisi o političkoj volji jer o tome ovise financijski i tehnološki resursi koji će biti na raspolaganju za njihovo rješavanje. 

Biste li vi voljeli ići u svemir?

Da, svakako. Malo bi me bilo strah, ali išao bih.

Kako ste se zainteresirali za znanost?

Dok sam pohađao osnovnu školu, nastavnica zemljopisa nas je odvela u zagrebačku Zvjezdarnicu. Kad sam prvi put vidio Mjesec kroz teleskop, bila je to ljubav na prvi pogled. Puno sam naučio baveći se astronomijom amaterski, a i društvo je bilo dobro. Kako sam se htio baviti astrofizikom, studij fizike bio je logičan izbor. Potrebno je dobro poznavati i fiziku i matematiku kako biste se bavili time. 

Zašto ste odlučili baviti se Suncem?

Između ostalog i zato što je bilo tehnološki manje zahtjevno. Nisu potrebni veliki i jaki instrumenti za promatranje Sunca.  Dok sam pripremao diplomski rad kod pokojnog Vladimira Ruždjaka, surađivali smo s astronomima iz tadašnje Čehoslovačke. Hvarski Opservatorij nastao je naime 1972. kao rezultat suradnje s Čehoslovačkom akademijom znanosti. Oni su dali instrumente, a mi infrastrukturu i vedro nebo. Kolege su dolazili iz Češke baviti se opažanjima. Na poticaj profesora mi studenti fizike i astronomi amateri počeli smo uskakati kako bismo pokrili što veći dio godine. Nas desetak smo počeli s opažanjima tijekom zimskih mjeseci. Neko vrijeme sam radio na promjenjivim zvijezdama, potom na Suncu, ovisno o tome koji teleskop je trebalo popuniti. Ponekad bih cijelu noć promatrao zvijezde i ujutro nastavio sa Suncem, pa popodne otišao na spavanje. Znalo je biti jako hladno, pogotovo kad bi zapuhala bura. Kad bi na skijanju bilo -20 Celzijevih stupnjeva, ne bi mi bilo toliko hladno kao nekih od tih noći... Tijekom boravka u Češkoj naletio sam na opažačke materijale vezane uz Sunce koje nitko nije stigao obraditi i interpretirati, pa sam ih upotrijebio za diplomski i kasnije za magistarski rad. Puno mi je pomogao pokojni Josip Kleček, češki znanstvenik porijeklom iz Hrvatske, koji me potakao na objavu rada u časopisu Solar Physics. Najradije sam se bavio istraživanjem toga kako i zašto dolazi do solarnih erupcija. Ali to se istraživanje s vremenom proširilo i na utjecaj Sunčevih erupcija na Zemlju.

Koliko vremena godišnje provodite u Zagrebu, a koliko na Hvaru?

Otprilike mjesec-mjesec i pol sam u Opservatoriju. Ostali dio godine sam u Zagrebu ili na putu. 

Je li danas lakše baviti se istraživanjima te vrste?

Svakako. Opservatorij je u tvrđavi koju je francuska vojska napravila u vrijeme Napoleona. Život gore je pomalo kaubojski, ali sad bar do Opservatorija vodi cesta i vatrogasci nam redovno dovoze vodu. Prije smo morali pješačiti 45 minuta kroz šumu i izbjegavati poskoke kako bismo donijeli hranu i vodu.

Uz to, zahvaljujući većem broju letjelica u svemiru koje se bave opažanjem na raspolaganju je puno više opažačkih materijala. Radioteleskopi su napredniji nego što su bili prije. A i znanost se nešto bolje financira, iako ima prostora za poboljšanje. 

Koliki problem predstavlja svjetlosno zagađenje?

Veliki. Vrlo je teško naći povoljna mjesta za noćna opažanja. No također je problem velik broj satelita, kao i svemirskog otpada koji ometa rad radioteleskopima. Taj je otpad opasan jer može u nekom trenutku pasti na Zemlju i napraviti veliku štetu, pogotovo ako sadrži radioaktivne tvari koje su svojedobno korištene kao pogonsko gorivo. Europska svemirska agencija već radi na projektima koji bi trebali pronaći rješenje kako počistiti taj otpad. Problem je, između ostalog, to što se taj otpad kreće brzinom od 7,9 kilometara u sekundi. Sudar s čak i vrlo malim komadom otpada može imati katastrofalne posljedice. 

Ima li Opservatorij Hvar potencijala za proširenje?

Ima. Projekti nam dobro prolaze, pa nam najviše nedostaje ljudi koji bi se bavili opažanjem i istraživanjem. Instrumenti su, nažalost, toliko skupi da se čini izvjesnim kako veći teleskop neće doći u obzir. Ipak, nabavka manjih komplementarnih instrumenata, poput radioteleskopa, ne bi trebala biti neizvediva. Ima ih kvalitetnih, nisu preskupi, a mogli bi nam biti iznimno korisni. 

Je li zanimanje za to područje znanosti danas manje ili veće nego što je bilo prije?

Otprilike je isto. Ima uspona i padova, ovisno i o angažmanu svih nas skupa koji se bavimo popularizacijom tog dijela znanosti, ali ne varira puno. 

Kako se znanstveni rad ovog tipa odražava na privatni život?

Boravci na Hvaru nisu toliko problem jer se radi o mjesec-dva godišnje. No često sam na putu zbog konferencija, projekata... Nisu to dugi boravci, ali skupi se. Zgodno je dok ste mlađi, no postane teret kad zasnujete obitelj i imate redovan posao. Ipak, uspjeli smo se nekako posložiti i s vremenom smo se navikli. Supruga je također meteorolog, radi u Državnom hidrometeorološkom zavodu, pa ima razumijevanja, kao i vlastite slične obveze. Sin je student na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, zna što traži znanstveni rad... 

Je li zainteresiran za astronomiju?

Jest, amaterski. Sudjelovao je i na natjecanjima. Čak ga je kolega vrbovao za rad na Hvaru, a da to nisam ni znao. Sad je ipak više u računalnim znanostima. 

Što radite kad sretnete nekog tko tvrdi da je Zemlja ravna ploča?

Ovisi o tome kakav je tip čovjeka u pitanju. S nekima se da i ugodno porazgovarati, drugima se ništa ne može dokazati, koliko god se trudili. Takvih je ljudi uvijek bilo, samo nisu imali prilike svoja uvjerenja tako lako podijeliti sa širom javnošću. Među posjetiteljima Zvjezdarnice u Zagrebu zna biti i ljudi sklonih teorijama zavjere. Kad bismo promatrali vanjske atmosferske slojeve Sunca, za što je potreban vrlo osjetljiv instrument, povremeno bi se u polju opažanja pojavio i planet. Kako je previše eksponiran, izgleda kao kuglica koja ima dva kraka sa strane. Otprilike tako mali Perica zamišlja neidentificirani leteći objekt. Naravno, netko bi odmah skočio i ustvrdio kako, eto, postoje vanzemaljci, samo što mi to skrivamo...