Knjiga Izlaska opisuje da su se vode mora otvorile i omogućile prolaz Izraelcima koji su bježali pred Egipćanima.

Simulacije američkih znanstvenika, predstavljene u novom broju časopisa Plos One, pokazale su da su kretanja vjetrova na jednom mjestu stvarno mogla stvoriti most muljevitih površina preko kojih su prorokovi sljedbenici mogli pobjeći na sigurno. Snažan istočni vjetar brzine od oko 100 kilometara na sat, koji je puhao tijekom noći, mogao je potisnuti vodu na lokaciji na kojoj se u to vrijeme vjerojatno rijeka ulijevala u Crveno more. Čim je vjetar oslabio, vode su ponovno nabujale.

Studija se temelji na rekonstrukciji vjerojatnih pozicija i dubina ogranaka delte Nila koji su se s vremenom znatno smanjili.

'Simulacije dobro odgovaraju opisima iz Izlaska', objasnio je voditelj istraživanja Carl Drews iz američkog National Center for Atmosferic Research (NCAR). 'Pomoću dinamike fluida moguće je razumjeti razdvajanje mora. Vjetar pokreće vodu u skladu sa zakonima fizike i stvara prolaze s obje strane ograđene vodom, a potom slabi i pušta joj da nabuja.'    

Istraživanje je dio opsežnije studije o utjecaju vjetrova na dubine voda, među kojima i plimnih valova što ih na Tihom oceanu stvaraju tajfuni.

Rezultati, kojima je utvrđena vjerojatna lokacija Mojsijeva prelaska, trebali bi arheolozima olakšati daljnja istraživanja tog događaja.

Prema biblijskoj Knjizi Izlaska, Mojsije i Izraelci našli su se zarobljeni između faraonove vojske opremljene kočijama i Crvenog mora. Tekst opisuje kako je zahvaljujući božanskom čudu tijekom noći zapuhao snažan istočni vjetar i otvorio prolaz između dvije obale. Izraelci su uspjeli prijeći, međutim kada je ujutro stigla faraonova vojska, vode su ponovno nabujale i potopile je.

Tu priču pokušali su ranije razjasniti brojni znanstvenici. Neki su nagađali da je moguće da je razdvajanje mora uzrokovao cunami. Međutim, autori nove studije ističu da se takav scenarij ne bi povezivao s vjetrovima.