Premisa je sljedeća: PowerPoint (Ppt), kao neizostavni alat poslovne komunikacije, je idealan za tzv. multimedijske prezentacije u kojima se mogu slobodno kombinirati riječi, slike, zvukovi, te se tako predstavlja kao najpogodniji pratilac poslovnih strategija i planova svih vrsta i obima. Precizan, ilustrativan, efikasan, jednostavan za korištenje. No ako se toj snovitoj koncepciji iole približi opća teza da korištenje određenog medija značajno utječe kako na procese mišljenja, tako i na iznošenje argumentata, Ppt se umjesto funkcionalnog i razigranog alata razotkriva kao teren za niz logičkih propusta i obmana te kao antidot svake razvijene diskusije.

Prema procjenama, Powerpoint danas koristi oko 500 milijuna ljudi. Iako se ta otvoreno monopolistička pozicija rijetko dovodi u pitanje, upravo se u poslovnom svijetu udomaćio kao glavno sredstvo komuniciranja. U poslovni milje uvukao se do te mjere da danas sastanci bez projekcija Ppt-a djeluju prosto neozbiljno i nekonzekventno, dok se izostanak sa sastanka pravda obećanjem o konzultiranju Ppt dokumenta. A između faza poslovne komunikacije, kada se, dakle, ne pregledavaju i
redigiraju novi poslovni Ppt dokumenti, masovno se šalju i konzultiraju oni 'šaljivi'.

Povijesno gledano, prešlo se iz kulture Worda 90-ih godina, iz kulture pisane riječi i artikuliranog diskursa, u estetsku egzibiciju Powerpointa. Promjena je to koja se pokazuje jako znakovitom. PowerPoint je brz, zahtijeva značajno manje napora od čitanja pravog teksta, a problematiku koju tretira iznosi krajnje pojednostavljeno svodeći je na glavne točke tzv. bullets.

Alat za narcise

Jedna od Frommerovih teza jest da posvemašnja uporaba Ppt-a reflektira narcizam svog vremena. Inscenaciranje poslovnog plana (jer kod PowerPointa upravo se radi o mizanseceni, a ne o argumentaciji) koje uz kolorističke prikaze nužno uključuje i nastup aktera / prezentera, mnogima je idelana prilika da se istaknu i valoriziraju. A u suvremenim poslovnim krugovima u kojima se de rigueur neprestano mora ostavljati dojam nepresušne dinamičnosti, Ppt je idealan alat za simuliranje pravih ideja i odvažnih planova. S vremenom su se neizbježno i kriteriji procjene pomjerili, tako da danas nije toliko bitna nečija sposobnost sagledavanja problema, koliko sposobnost da se taj isti problem ljupko i koloritno predstavi.

U članku naslovljenom 'Kako kompjuterski program upravlja našim mislima', objavljenom u New Yorkeru, izveden je sljedeći zaključak: 'PowerPoint je začudno spretan u prikrivanju krhkosti izvjesnog prijedloga i ispraznosti poslovnog plana pred publikom koja uvijek pokazuje poštovanje ; zahvaljujući vizualnoj distrakciji govornik može lako prekriti sve greške svoje argumentacije.'

Fatalne posljedice

Da PowerPoint nije samo uteg racionalnoj misli, već da ima i svoje konzekvence, pokazuje i relativno recentni primjer iz američke politike. Naime, američki državni tajnik Colin Powell je pred Ujedinjenim narodima održao demonstraciju o postojanju oružja za masovno uništenje upravo kroz PowerPoint slajdove. Kroz pomno odabrane slike, scenografiju te tekstove Ppt se može lako pretvoriti u fantastično oruđe manipulacije, mogu se, primjerice, zamračiti negativne brojke tako da samo ove pozitivne izađu prvi plan, a poznato je da za se tijekom tiskovnih konferencija koristi upravo zato da bi se lakše filtiralo informacije.

Ppt stvara slatku iluziju kontrole i razumijevanja, no kompleksna situacija se skoro nikada ne može svesti samo na par glavnih točaka, tzv. bullets upravo zato jer su kroz tu simplicitičku shemu posve zanemarene sve međuveze koje postoje među njima. Samouvjerena izlaganja tipa 'uvod –a, b, c točke - zaključak' onemogućuju ikakvu daljnu diskuiju i umrtvljuju kritički duh. Stoga je i dobio nadimak 'uspavljivača' na sastancima. Ppt se pokazao kao posebice nedostatan u domenama koje se oslanjaju na preciznost i točnost.

Tako je i general McChrystal, koji je prevodio američke trupe u Afganistanu, pred grafički veoma lijepim i multikoloritnim, ali posve nekonzekeventnim slajdom koji je za cilj imao prikazati složenost američke vojne intervencije, izjavio: 'Dobiti ćemo rat onog trena kad napokon uspijemo dešifrirati ovaj slajd.'

Ppt prezentacije imaju nominalno za cilj biti direktne i sumirajuće, no u praksi, sastavljanje istih znači kolosalni gubitak vremena i produktivnosti: valja pronaći zgodne naslove, odgovorajuću fotografiju, paziti na strateški smještaj loga kompanije, ukratko, treba upotrijebiti niz površnih marketinških prosedea da bi se publiku prije svega zavelo, a ne navelo na razmišljanje. Ppt se direktno kosi s digresijama, kontradikcijama te asocijativnosti, ukratko sa svime onim što sačinjava prirodan tijek misli. Iako možda sjajno odgovaraju suvremenim marketinškim zahtjevima, Ppt slajdovi u dominantnoj većini svjedoče o semantičkoj oskudnosti i gubljenju u općim, nedorečenim formulama. Iza autoritativnog vizuanog spektakla, rijetko se nađe prilika i za razumijevanje istog.