U članku koji je objavio u uglednom znanstvenom časopisu Developing World Bioethics pod naslovom 'From Integrative Bioethics to Pseudoscience', Bracanović ističe da zastupnici integrativne bioetike, na čelu s filozofima prof. Antom Čovićem i prof. Hrvojem Jurićem, kritizirajući neka standardna shvaćanja bioetike te predstavljajući vlastito shvaćanje upadaju u ozbiljnu konceptualnu zbrku. 'Integrativna bioetika, iako najavljena kao projekt koji želi izaći na kraj s moralnim dilemama koje stvara suvremena znanost i tehnologija, ne sadrži u sebi ni minimalnu normativnost ili sposobnost da vodi djelovanje u konkretnim situacijama. Iako se prikazuje kao znanstveni i čak interdisciplinarni pothvat, integrativna bioetika zapravo uključuje velik broj pseudoznanstvenih elemenata koji dovode u pitanje njezinu opću vjerodostojnost', upozorava u uvodu teksta.

Bracanović je za tportal rekao da integrativni bioetičari hrvatskoj javnosti nerijetko posve pogrešno prikazuju neka klasična stajališta iz svjetske bioetike, uglavnom kako bi kod neupućenih ostavili dojam da su njihova stajališta jako inovativna te da zaslužuju posebnu pozornost.

'Zagrebačka mantra' bez konkretnih rješenja

Oni također, ističe Bracanović, za razliku od većine svjetski renomiranih bioetičara, zapravo nikada ne nude konkretna rješenja za realne bioetičke probleme.

Naime, ova hrvatska škola, koju Bracanović u članku naziva 'zagrebačkom mantrom' zbog neumornog ponavljanja i isticanja 'multidisciplinarnosti', 'interdisciplinarnosti', 'transdisciplinarnosti', 'pluriperspektivnosti' i 'integrativnosti', u stvarnosti se gotovo nikada ni ne bavi konkretnim bioetičkim problemima, a gore navedena 'inter-svojstva' više su joj kamen oko vrata nego vrline. 'Ako u nekoj konkretnoj, moralno, odnosno bioetički problematičnoj situaciji potražimo savjet od integrativnog bioetičara, što ćemo od njega doznati? Vjerojatno ćemo doznati to da moramo konzultirati sve znanosti koje su relevantne za tu situaciju, kao i to da moramo povesti dijalog sa svim kulturnim, misaonim ili religijskim tradicijama i perspektivama koje na neki način stoje u pozadini i formiraju specifične okolnosti te situacije', piše autor i potom objašnjava da bi nakon ovakvog savjetovanja mnogo toga ostalo nejasno. 'Kao prvo, na osnovi čega integrativni bioetičari optimistično vjeruju da je zbiljska integracija raznorodnih perspektiva moguća? Primjerice, možemo li zamisliti zbiljsku integraciju neke suvremene znanstvene perspektive i neke religijske perspektive o reinkarnaciji ili statusu embrija, a da u toj integraciji barem jedna od tih perspektiva ne bude posve ukinuta… Što će se dogoditi postavimo li neko tipično bioetičko pitanje, npr. je li moralno opravdano izvršiti pobačaj ili neki tip eutanazije ili žrtvovati dio netaknute prirode radi izgradnje postrojenja koje će zapošljavati nekoliko tisuća ljudi? Doznat ćemo ono što je bioetičarima bilo jasno desetljećima prije pojave integrativne bioetike – a to je da će različite filozofske, kulturne i religijske tradicije nerijetko zastupati oprečne moralne stavove i da im u konkretnim situacijama nećemo moći svima udovoljiti, ma koliko ih prethodno konzultirali i uvažavali. Suočena s konkretnim dilemama, izgleda da integrativna bioetika ne nudi nikakve naznake o tome kojom bismo normativnom metodom donijeli konačnu odluku o tome koje stavove trebamo odbaciti, a koje prihvatiti', ističe Bracanović.

Opskurno izražavanje i objavljivanje u vlastitim časopisima

Autor teksta u razgovoru nam je rekao da integrativna bioetika izgleda poput pravog klasika pseudoznanosti i po krajnje opskurnom načinu izražavanja, po tendenciji njezinih predstavnika da objavljuju gotovo isključivo u publikacijama koje sami uređuju, da ističu važnost svoje discipline citirajući vlastite publikacije ili skupove koji su sami organizirali, po tome što se izoliraju od svjetskog bioetičkog mainstreama, po čudnoj uvjerenosti u epohalnost vlastitih teorija te po izuzetno agresivnoj medijskoj samopromociji.

Nažalost, kaže Bracanović, u Hrvatskoj se za projekte posvećene integrativnoj bioetici već godinama izdvajaju prilično velika novčana sredstva, a – da stvar bude još gora – Nacionalno vijeće za znanost je integrativnu bioetiku prije nekoliko godina službeno proglasilo posebnim interdisciplinarnim znanstvenim poljem. Međutim, ovaj status integrativne bioetike u hrvatskim okvirima krajnje je neobičan, kako s obzirom na gotovo potpuni izostanak makar i spomena hrvatske integrativne bioetike u ozbiljnim svjetskim bioetičkim publikacijama, tako i s obzirom na njezine više nego očite pseudoznanstvene obrise.

'Jedan od predvodnika ove bioetičke revolucije u Hrvata, dr. Luka Tomašević s Katoličko bogoslovnog fakulteta u Splitu, svojedobno je u jednom novinskome intervjuu ovako opisao integrativnu bioetiku: 'Mi sagledavamo bioetiku cjelokupno, integrativno. Princip je da nitko nije u pravu, a opet svi su u pravu.' 'Nitko nije u pravu, a opet svi su u pravu? Je li moguće zamisliti 'princip' koji bi neku, navodno znanstvenu, granu više kompromitirao?' pita se naš sugovornik.

Bracanović je podsjetio da je nastanak ovog integrativno-bioetičkog trenda veoma zanimljivo opisao i pokojni profesor etike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Milan Kangrga:

'Na djelu je samoobmana ili, u gorem slučaju, obmana javnosti, za volju vlastite promocije i prestiža u javnosti. Neka mi se to ne zamjeri! Ali, ako netko nije izišao na kraj s etičkom problematikom u njezinoj biti, neka nam ne pokušava glumiti svojom 'bio-etikom' kao pukom pomodnošću!'

Ako je Bracanović u pravu, čini se da je Senat Sveučilišta u Zagrebu napravio veliki propust kada je u studenom 2011. odlučio iz Fonda za razvoj Sveučilišta u Zagrebu izdvojiti 250.000 kuna za projekt pod nazivom 'Integrativna bioetika: razvijanje centra izvrsnosti i doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu', osobito ako se uzme u obzir da je za njega odobren šesti po redu najveći iznos od ukupno 72.