Ne pamtim kad se zadnji put o nekom domaćem televizijskom sadržaju toliko pričalo kao što je to bio slučaj s 'Crno-bijelim svijetom', visokobudžetnim izletom u prošlost Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića.

Društvene mreže brujale su komentarima, kritičkim i pohvalnim, i prije no što bi se odvrtjela odjavna špica. Ljudi su se prisjećali što su radili te davne 1980. godine, prenosili reakcije svojih klinaca, rođenih desetljećima nakon tog doba, upuštali se u rasprave je li tada bilo bolje nego sad...

I prigovarali. Odabir nostalgije kao jednog od najjačih aduta pokazao se dvosjeklim mačem, a da to nije morao biti.

Naime, ne samo što se mnogo ljudi još uvijek vrlo živo sjeća vremena o kojem se progovara u seriji, već je napredak tehnologije u međuvremenu omogućio razmjerno lak pristup ogromnoj količini informacija te stvaranje platforma za iznošenje i razmjenu mišljenja kakve svijet dosad nije vidio.

Dobro, u visokopolariziranom društvu poput hrvatskog rasprave i primjedbe političke i ideološke prirode praktično je nemoguće izbjeći. No uz malo truda i uloženih sredstava, mogle su biti izbjegnute glupe pogreške poput postavljanja diskete u vizualni identitet serije.

Ranih osamdesetih televizijske i filmske sadržaje - kao i bilo što drugo - komentiralo se uglavnom uživo - tijekom odmora u školi, na radnom mjestu, s prijateljima uz kavu ili rakiju.

Ako ste htjeli provjeriti je li nešto što ste vidjeli u seriji ili filmu točno ili vjerno prikazano, mogli ste se (u pravilu) osloniti na stručnost rođaka i prijatelja te znanje koje bi vam ponudile enciklopedije i druge knjige. Obje mogućnosti bile su prilično ograničene usporede li se s oceanom podataka i informacija od kojih nas danas dijeli tek nekoliko klikova i upita za pretragu.

Osim profesionalnih kritičara, do šire javnosti stizali bi oni dovoljno poduzetni i uporni koji bi uredništvima novina poslali pismo. Ne e-mailom, već rukom pisano ili otipkano na pisaćem stroju (daleko primjerenijem simbolu onodobnog stupnja razvoja tehnologije).

Svijet se od tada stubokom promijenio, ali nemam dojam da su kreativci poput Kulenovića i Mirkovića toga u potpunosti svjesni. Zašto? Pa već umješniji školarac ne mora pitati roditelje je li disketa doista bila dostupna u to vrijeme - može to sam u tren oka provjeriti guglajući. Ne samo što može, već vjerojatno i hoće. Ako jedan element nije autentičan, sasvim je moguće da će se zapitati što još ne štima, a možda i dovesti u pitanje djelo u cjelini.

To što se u višemilijunskom budžetu nije našlo par tisuća kuna za osobu koja će provjeriti izgleda li sve u seriji doista autentično, nažalost, kod nas nije iznimka, već pravilo. Koliko mi je poznato, nijedna od većih domaćih producentskih kuća ne obraća naročitu pozornost na takve pojedinosti, očekujući valjda kako će se stvari riješiti same od sebe.

Neće. Hiperpovezanoj publici kojoj su megaenciklopedijske količine informacija uvijek na dohvat ruke ne samo što je sve teže prodavati muda pod bubrege, već pred autorice i autore postavlja nove izazove.

Poput, primjerice, onih s kojima se suočava George R. R. Martin, čiji obožavatelji javno online nagađaju u kojem smjeru bi radnja njegovih još nenapisanih knjiga (a time i svjetski popularne TV serije 'Igra prijestolja') mogla krenuti, spekuliraju o sudbini likova... Usput mu sužavajući manevarski prostor za iznenađujuće preokrete. Jer, kad se time bave tisuće ljudi, izgledi da će netko pogoditi i objaviti ono što ste i sami namjeravali napisati nisu tako mali.

Treba računati kako stasa publika novog kova, bitno drukčijih navika i očekivanja, s kojom treba uspostaviti drukčiji odnos.

U kvalitetnim serijama, kao što je 'Breaking Bad' Vincea Gilligana, često otvoreno igraju na tu kartu ostavljajući istraživanja gladnim gledateljicama i gledateljima slojevite poruke i suptilne naznake za iščitavanje, uključujući i pojedinosti poput pomnog odabira boje odjeće glavnog junaka kako bi odražavala stanje duha u kojem se u danom trenutku nalazi.

Korak dalje korištenje je novih mogućnosti stvaranja i izražavanja, nastalih povezivanjem tradicionalnih medija (prvenstveno filma i TV-a) s digitalnim, a koje omogućuje nastanak djela prilagođenih okolnostima u kojima je pozornost digitalnog gledatelja podijeljena između više zaslona koje nerijetko prati istovremeno.

No kako su transmedijski i međumedijski uraci razmjerno rijetki i u medijski razvijenijim zemljama od Hrvatske, pretpostavljam kako ne treba očekivati da ćemo ih ovdje uskoro imati prilike vidjeti u mainstream projektima.

Ruku na srce, bio bih zadovoljan već i kad bi kreativci ovdje shvatili kako više ne živimo u osamdesetima.