Novorođenčad troši oko 90 posto kalorija na izgradnju i rad mozga, no on ostaje najveći potrošač u tijelu čak i kada odrastemo – guta oko 25 posto naše energije. Tijekom djetinjstva, dok se još stvara, neočekivano velika potrošnja energije, kao što je primjerice borba protiv zarazne bolesti, može ugroziti njegov razvoj.

Brojne znanstvene studije pokazale su da prosječni kvocijent inteligencije varira u svijetu, kako među narodima tako i među pojedincima. Ova je činjenica godinama intrigirala znanstvenike, a u središtu rasprava uglavnom je bilo je pitanje je li uzrok tome genetika, okoliš ili i jedno i drugo.

S ovom idejom na umu Christopher Eppig i njegovi suradnici Corey Fincher i Randy Thornhill pokušali su istražiti zašto je prosječni IQ u nekim krajevima viši, a u drugima niži, te ima li to neke veze s učestalošću zaraznih bolesti.

Viši IQ utječe na cijeli niz važnih čimbenika, među kojima i na bolje ocjene u školi, više razine obrazovanja, bolje zdravlje, veći uspjeh na poslu, višu plaću i manji rizik od pretilosti. Stoga bolje razumijevanje varijacija u inteligenciji može rasvijetliti i neka pitanja koja se tiču ovih povezanih faktora.

Eppigov tim odlučio je testirati nekoliko hipoteza koje su ranije predstavili razni znanstvenici. Naime, prema Nigleu Barberu IQ najviše ovisi o razlikama u obrazovanju. Donald Templer i Hiroko Arikawa pretpostavili su da je inteligencija viša u hladnijim krajevima u kojima je preživljavanje zahtjevnije. Santoshi Kanazawa pak vjeruje da je inteligencija tim viša što je neki narod udaljeniji od kolijevke čovječanstva subsaharske Afrike. Prema toj hipotezi evolucija nas je opremila na takav način da nam za preživljavanje u našoj izvornoj domovini nije bilo neophodno puno naprezati mozak. Sa seobama okoliš je pred nas postavljao nove izazove za koje je trebalo više intelektualnih sposobnosti.

No u studiji iz 2010. godine Eppig i njegovi kolege otkrili su kako ne samo da je korelacija između IQ-a i zaraznih bolesti velika, već da su one najvažniji čimbenik u predviđanju inteligencije.

Novo istraživanje koje su uz sofisticiranije statističke metode kasnije proveli Christopher Hassall i Thomas Sherratt potvrdilo je ove rezultate te čak pokazalo da su infekcije najvjerojatnije jedini stvarno važan čimbenik na temelju kojeg je moguće predvidjeti nacionalni IQ.

Ovu hipotezu ne potvrđuje samo usporedba među narodima, već i među pojedincima. Primjerice, mnoge su studije otkrile da djeca koja imaju parazite u crijevima kasnije u životu imaju niže razine inteligencije. Jedno drugo istraživanje provedeno u Meksiku otkrilo je pak da su ljudi inteligentniji u krajevima u kojima je proveden program borbe protiv malarije nego u onima u kojima nije.

Eppigov je tim korelaciju između inteligencije i zaraznih bolesti nastojao istražiti unutar Sjedinjenih Država kako bi što je više moguće eliminirao druge čimbenike poput kvalitete obrazovnog sustava ili udaljenosti od Afrike. Rezultati su pokazali da je IQ bio najniži u zemljama kao što su Kalifornija, Louisiana i Mississippi, u kojima je broj infekcija viši, odnosno da je najviši u državama kao što su Massachusetts, New Hampshire i Vermont, u kojima su infektivna oboljenja rjeđa. Stručnjaci stoga smatraju da su zarazne bolesti ključni faktor koji utječe na razine inteligencije. Ovo je dobra vijest jer iz nje proizlazi da se na IQ može utjecati, što ne bi bilo moguće kada bi ovisio isključivo o genima.