Zanimljivo je da ni Charles Darwin nije mogao shvatiti evolucijsku svrhu plača. 1872. godine britanski je prirodoslovac napisao da na plakanje moramo gledati kao na slučajan rezultat koji je isto toliko nesvrhovit kao izlučivanje suza kada gledamo u blještavo svjetlo.

Suze su se stoga stoljećima smatrale iznimkom od Darwinova pravila da sve tjelesne strukture, funkcije pa i ponašanja doprinose promicanju gena.

No čini se da je tu Darwin bio u krivu. Posljednjih desetljeća znanstvenici su uspjeli predstaviti nekoliko teza koje su pokazale kako je plakanje ranim hominidima moglo dati prilagodbene prednosti.

Prema jednoj suze su bile prilagodba majmuna na život uz slanu vodu. Prema drugoj one su mogle biti signal potencijalnom agresoru da njihova meta ima zamagljen vid što znači da ga nije sposobna ozlijediti kao što primjerice vukovi podvijaju rep i spuštaju glavu kako bi pokazali podčinjavanje. Prema trećoj suze su nastale kako bi održavale vlagu u očima i štitile ih od štetnih bakterija.

No u posljednje vrijeme najveću je podršku dobila ideja prema kojoj su suze oblik društvene signalizacije kojom su sisavci davali jasan vizualan znak da su u opasnosti, odnosno da im treba pomoć.

'Suze su jako simbolične', rekao je nizozemski psiholog Ad Vingerhoets, koji je proveo 20 godina istražujući kada i zašto ljudi plaču. 'One signaliziraju bespomoćnost, osobito u djetinjstvu kada su ljudi najranjiviji.'

Intimna signalizacija

U svojoj novoj knjizi 'Zašto samo ljudi plaču' Vingerhoets ističe da su suze zabilježene i kod majmuna, slonova i deva, međutim, čini se da samo ljudi puštaju suze iz emocionalnih razloga čak i kada odrastu.

Kako bi potvrdio svoju teoriju Vingerhoets je morao objasniti zašto ljudi plaču unatoč mogućnosti da time predatorima otkriju svoju prisutnost. On priznaje da plakanje u nekim situacijama može biti opasno, međutim, naglašava da je svakako manje riskantno od vrištanja ili nekih drugih akustičnih signala. To je osobito istina kod ljudi kod kojih je trajanje djetinjstva izrazito produženo, a suze mogu biti dovoljan znak majci da im dijete pati.

'Kada životinje ostare, one više ne odašilju signale nesreće vjerojatno zato što su previše opasni. Za razliku od njih kod ljudi postoji pomak od akustičnih signala, koji se odašilju u svim smjerovima, prema vizualnim signalima suza koje osobito odgovaraju bliskijim i intimnijim interakcijama', kaže Vingerhoets.

U prilog svojoj teoriji on ističe da se u mozgu drevnih ljudi i primata razvio velik vizualni korteks najvjerojatnije upravo zato kako bi mogli čitati izraze lica i vizualne znakove kao što su plač ili rumenilo od stida. Osim toga, kaže, plač je bio povoljan za razvoj ranih ljudskih zajednica jer je signalizirao pomirenje i molbu što je jačalo uzajamno povjerenje i društvenu povezanost.

U laboratoriju ne puštamo suze

No Vingerhoets je svjestan da plač nije uvijek jednoznačan. Ponekad, kao kada sjeckamo luk, kaže, suze nemaju nikakvo dublje značenje. Također ljudi ponekad plaču u ekstazi, primjerice kada njihov omiljeni sportaš pobijedi na Olimpijskim igrama.

U svojoj knjizi Vingerhoets govori i o uvriježenom uvjerenju da plač omogućuje emocionalno pražnjenje te da se čovjek osjeća bolje nakon što se 'isplače'. No njegova su istraživanja pokazala da ljudi često puštaju suze kada u društvu gledaju neki srcedrapateljni film, ali ne i kada to isto čine u laboratoriju. Njemu je to još jedan dokaz da plač ima društvenu funkciju. 'Suze su manje važne kada smo sami jer nema nikoga tko bi im svjedočio', zaključuje Vingerhoets.