Naravno, Antarktika. Tako je mislio i Phil Broughton, američki liječnik koji je 2000. godine nakon osobito lošeg dana na poslu u Silicijskoj dolini sjeo za računalo i u tražilicu za posao utipkao ime najpustijeg kontinenta na svijetu.

U listopadu 2002. već je bio na samom dnu Zemljine kugle. Nacionalna zaklada za znanost zaposlila ga je postaji Amundsen-Scott South Pole kao tehničara za kriogeniku u eksperimentima u kojima su se koristili tekući helij i dušik. Dobio je ugovor na godinu dana koji je neizbježno pokrivao i zimsko razdoblje kada ondje vlada neprekidan mrak, a temperature padaju ispod -70 ºC.

Budući da prometovanje teretnih zrakoplova prestaje sve dok temperature ponovno ne narastu barem na - 45ºC jer bi im se moglo zalediti gorivo i blokirati motori, sa sobom je, za svaki slučaj, ponio poveću zalihu pelinkovca Angostura koji je važan sastojak koktela Manhattan.

No nakon što je nekoliko mjeseci proveo bez Sunca, uglavnom u gledanju DVD-a, razgovorima s rođacima kod kuće i čitanju knjiga koje su ostavili raniji stanari, shvatio je zašto se sve posade žale da na krajnjem jugu uvijek prebrzo nestaje alkohola. Naime, s beskrajnom noći i zimom tijekom koje su izlasci pothvat za koji treba odjeća nalik na svemirsku (pogledajte video dolje), te neizbježnom dosadom, poveći dio postaje uhvatila je depresija, a neki od članova posade postali su čak ovisni o alkoholu.

Broughton, podrijetlom s Floride, prije odlaska na pol vidio je snijeg pet puta u životu. Nakon avanture napisao je: 'Sada sam se nagledao snijega za cijeli život.' Nije prošlo dugo i postao je dobrovoljni barmen kafića Club 90 South, drvene građevine s otvorom u zidu u kojem su se ostavljala pića da se rashlade. Za zimsku posadu u bazu su bile dopremljene cijele palete piva, vina i žestokih pića jer je prijašnjem postavu brzo ponestalo alkohola. Unatoč tome, dva mjeseca prije kraja zime ostala su im samo piva najlošije kvalitete.

Članovi posade brzo su se sprijateljili, međutim, nakon nekog vremena više jednostavno nisu imali o čemu razgovarati.

'Do kraja godine već uglavnom znate svačije priče. Nemate kamo pobjeći', objasnio je Broughton.

Najteže je bilo ljudima koji su skloni tzv. sezonskoj promjeni raspoloženja, odnosno popularnije, zimskoj depresiji. Oni su postali umorni, dezorijentirani i letargični, a pamćenje im je oslabilo. Svi su počeli piti više, no za neke je alkohol postao utočište.

'Najčudnije mi je bilo to što sam izgubio osjećaj za pisanu gramatiku. Osim toga gotovo se uopće ne sjećam listopada', rekao je Broughton.

Sljedeće godine voditelj postaje pokušao je ograničiti potrošnju alkohola, međutim, njegovi planovi baš nisu dočekani s oduševljenjem. S cigaretama je bilo puno lakše. Zbog pravila da se smije pušiti samo vani, na otvorenom, mnogi su po kratkom postupku postali nepušači.

Unatoč svemu Broughton danas kaže da bi se, kada bi dobio priliku, vratio na pol. Štoviše, tvrdi da bi radije izabrao zimu nego pet mjeseci ljeta kada je stalno dan.

'Ljeto na Antarktici je stalna jurnjava u nastojanju da se pokrpaju sve rupe i sve popravi i pripremi prije nego stigne zima. Radije bih bio čuvar tijekom duge noći', rekao je Broughton.