Desetljeća psiholoških istraživanja pokazala su da svatko od nas, protivno uvriježenom mišljenju, u sebi krije dr. Jekylla i Mr. Hydea, odnosno da svi u određenim okolnostima možemo postati agresivniji, okrutniji i nasilniji nego što mislimo da možemo.

Ova činjenica posebno se lako očituje na internetu. Prije tjedan dana, britanski premijer David Cameron pozvao je svoje sunarodnjake na opći bojkot neodgovornih web stranica nakon što se jedna 14-godišnja djevojčica ubila zbog nasilja koje je doživjela na društvenoj mreži ask.fm. Odazvale su se brojne velike kompanije poput Vodafonea, McDonald'sa, British Airwaysa i eBaya.

Prije desetak godina američki psiholog John Suler predstavio je svoje viđenje nekih ključnih razloga zbog kojih bi online komunikacija mogla oslobađati određene aspekte naše osobnosti koji bi u svakodnevnom životu ostali pod kontrolom. Ovu pojavu nazvao je efekt online disinhibicije, a definirao ju je kao slabljenje ili potpuno zapostavljanje društvenih inhibicija koje su inače prisutne u normalnim interakcijama licem u lice.

Suler smatra da se gubitak inhibicija na mreži može ispoljiti na dobre načine – da ljudi mogu postati topliji, brižniji i otvoreniji kako bi ostvarili emocionalnu katarzu. Ovakav pozitivan gubitak inhibicija nazvao je benignom disinhibicijom.

No gubitak inhibicija može poprimiti i maligne forme, a američki je psiholog definirao šest glavnih čimbenika za koje smatra da uzrokuju radikalno drugačije ponašanje na internetu:

Ne poznaješ me

Ovaj faktor temelji se na ideji da u komunikaciji na internetu možemo ostati anonimni. Ponekad će se osobe na mreži identificirati isključivo nadimkom ili korisničkim imenom. Takva situacija pruža osjećaj zaštite pa ljudima omogućuje da slobodno kažu nešto što bi ih inače bilo sram reći, što ne mora nužno biti loše. No ova se zaštita može zlorabiti za izražavanje antidruštvenog ponašanja.

Ne možeš me vidjeti

Internet korisnicima pruža zaklon koji im omogućuje da sakriju svoje pravo ja. Ljudi s kojima komuniciramo ne moraju znati ništa o nama, ponekad čak ni naš pravi spol ili dob. Nevidljivost na mreži onemogućuje nam da u komunikaciji čitamo standardne društvene znakove: male promjene u izrazu lica, tonu glasa, pogledu i sl. koje sve igraju važnu ulogu u interakcijama licem u lice, a raznorazni emotikoni, poput Smileya, to nikako ne mogu nadoknaditi.

Ovaj faktor u velikoj se mjeri preklapa s prethodnim. Budući da nam je sugovornik uvijek u nekoj mjeri anoniman, jer nije stvarno prisutan pred nama, društvene inhibicije značajno popuštaju, a s njima i kontrola nad vlastitim izgledom ili tonom diskusije.

Vidimo se kasnije

Na naše inhibicije utječe i asinkrona priroda interneta. Naime, poruke, pisma i razgovori na mreži uglavnom se ne odvijaju u stvarnom vremenu. Odgovor na neku poruku možemo poslati kroz nekoliko minuta, za mjesec dana, ali i nikada. To nam olakšava da kažemo svoje mišljenje i potom napustimo diskusiju. Ponekad će nam ta činjenica omogućiti da postignemo katarzu kroz slobodno izricanje vlastitih stavova, kao i da provjerimo svoje postove kako bi izgledali elokventniji nego što smo u stvarnosti. No ona nas također može ohrabriti da istresemo emocionalno nabijene, osobne poruke i potom nestanemo.

Sve je to u mojoj glavi

U nedostatku vizualnih znakova karakterističnih za interakcije licem u lice ljudski um osobi s kojom komuniciramo sam pripisuje osobine i karakterna svojstva u skladu s vlastitim željama, potrebama i interesima koje ne moraju biti ispravne. To korisnicima omogućuje stvaranje fantazija i igranje uloga te konstruiranje složenih sustava osjećaja, sjećanja i slika u koje će smjestiti sugovornika.

Sve je to samo igra

Kombinacija prethodno opisane solipsističke introjekcije s imaginacijom stvara osjećaj eskapizma, odnosno mogućnosti da se pobjegne od posljedica svojih aktivnosti. Odvjetnica Emily Finch, stručnjakinja za krađu identiteta u cyberspaceu, kaže da ljudi internet nerijetko doživljavaju kao neku vrstu igre u kojoj normalna pravila svakodnevne interakcije za njih ne vrijede. Na taj način osoba može razdvojiti svoju online osobnost od stvarne te onu fikcijsku uključivati i isključivati po želji, jednostavnim ulaskom u mrežu i izlaskom iz nje.

Tvoja pravila ovdje ne vrijede

Na internetu ljudi često ne znaju stvaran položaj osobe s kojom komuniciraju. Ako ne vide sugovornika ne mogu znati je li on čelnik države, slavna osoba ili prosječan građanin. Status osobe u stvarnom svijetu na internetu uglavnom nema ni približno istu težinu. Tu puno više znače neke druge vještine poput tehničkih, komunikacijskih ili jednostavno upornosti. Na internetu često uopće ne postoji strah od razine autoriteta pa se komunikacija uglavnom vodi kao među jednakima. To može imati i pozitivne i negativne posljedice – može olakšati izricanje vlastitih stavova bez straha, ali isto tako može uzrokovati manjak temeljnog ili zasluženog poštovanja.

Posljedice i moguća rješenja

Suler smatra da je najozbiljnija posljedica online disinhibicije internetsko nasilje. Web stranica overcomebullying.org upozorava da je suvremena online i mobilna komunikacija omogućila da poruke trenutno stižu milijunima čime su doseg i moć društvene manipulacije nasilnika eksponencijalno porasli.

Sulerove ideje još uvijek nisu temeljito znanstveno istražene, međutim, čini se da neke nove studije govore u prilog njegovim opservacijama. Primjerice, jedno nedavno izraelsko istraživanje pokazalo je da ljudi puno rjeđe na internetu izriču prijetnje kada se zna njihov pravi identitet, zbog nedostatka kontakta očima, ali posebno zbog nepostojanja posljedica.

Internet je nedvojbeno jedan od najvećih izuma u povijesti čovječanstva. Otvorio je do tada neslućene mogućnosti razmjene pohrane i dijeljenja informacija, komunikacije, rada, trgovine, obrazovanja itd. Kao i većina znanstveno – tehnoloških postignuća ima dobre i loše strane, odnosno pruža mogućnosti kako korisne tako i štetne uporabe. Za one loše besmisleno je kriviti znanstvenike ili znanost, kako to neki čine, baš kao što bi bilo besmisleno optužiti glazbu, odnosno skladatelja Richarda Wagnera za II. svjetski rat. Neki stručnjaci smatraju da bi internet mogao čak iz temelja promijeniti način na koji ljudi čitaju, a time i razmišljaju kao što je to svojevremeno učinio Gutenbergov tiskarski stroj. Kako god bilo, teško je zamisliti scenarij u kojem bi internet nestao. On je još u povojima, pa će se vjerojatno pravila njegova korištenja mijenjati baš kao i zakoni koji bi ga mogli regulirati. No psiholozi smatraju da njihova struka također može pomoći da se smanji zloporaba mreže jer je njen ključni problem u ljudima, a ne u samoj tehnologiji.

Britanski kognitivni neuroznanstvenik Chris Chambers s Cardiff Universityja u svojem novom blogu na Guardianu predlaže pet suvremenih tehnika koje bi mogle poboljšati samokontrolu, empatiju i raspoloženje korisnika interneta:

Kognitivno bihevioralna terapija

Ovaj se pristup temelji na ideji da promjene u uzorcima razmišljanja mogu izmijeniti naše osjećaje i ponašanje. Primjerice, u tzv. treningu cijepljenja protiv stresa osoba može prije svega otkriti koje stvari kod nje pokreću ljutnju i agresiju. Kada ih otkrije, može vježbati razmišljanja koja će ublažiti ili poništiti uobičajene reakcije kao što su: 'Ovo nije dovoljno važno da se razljutim' ili 'Ovo ne bih trebao shvatiti osobno'.

Modifikacija kognitivnih predrasuda

Ova suvremena metoda koristi računala kako bi ispravila neravnoteže u osjećajima ili pozornosti. Primjerice, sudionici mogu vježbati prepoznavati sreću ili patnju u neodređenim izrazima lica. Jedno novo istraživanje ove tehnike koje su proveli psiholozi sa Sveučilišta u Bristolu dalo je vrlo dobre rezultate.

Uvježbavanje inhibicije

Ovaj novi pristup temelji se na ideji da vježbom možemo poboljšati samokontrolu. Neke nove studije pokazale su da vježbe u kojima ljudi zaustavljaju i pokreću određene jednostavne radnje, poput pritiska na dugme, smanjuju impulzivnost pa čak i sklonost kocki ili prejedanju.

Vježba empatije

Jedno od ključnih svojstava svih nasilnika, pa i internetskih, je nedostatak empatije. Trening empatije može uključivati različite tehnike, među ostalim, zauzimanje pozicije žrtve, pisanje pisama isprike, čitanje reakcija žrtve ili grupne terapije.

Preventivne mjere

Jedno od rješenja moglo bi biti i oblikovanje online okoliša na takav način da ohrabruje pozitivno društveno ponašanje, a ne antidruštveno. Primjerice, već i slike ljudskih očiju mogu pomoći da korisnici interneta postanu suosjećajniji i svjesniji potreba drugih.